Naravno ... ali tek pred sljedece koristenje ... jos nisam tehniku savladao sto se vidi sa slike ... ali, niko se nije rodio naucen tako da svakog dana, u svakom pogledu, sve vise napredujem
Problem kod kompjutera i digitalije je što je prelako pustiti muziku, još ako je klik na daljinskom ili telefonu, nema tu od pažnje i draži ništa.
Kad se “normalno” pušta muzika, to ide ‘vako:
1. (Prethodno) detaljno opranu raznim hemijama i postupcima ploču vadim iz omota i pazim da je ne dirnem rukom sem po rubu
2. Uviđam da nisam skinuo poklopac sa gramofona, a držim ploču sa obe ruke. Balansiram da ne dirnem rilne, dok levom rukom skidam poklopac.
3. Poklopac skinut i vidim zrno prašine na tanjiru - a ne, ne ide ploča na to. Dunem da odleti prašina i skontam da sad ima malo pljuvačke na tanjiru. Aj po magičnu i briši.
4. Stavljam ploču, A strana gore, tesna rupa ali ide nekako. Vidim otisak, a zakleo bih se da je nisam dirn’o
5. Stavljam onaj kurdilj od gore na osovinu i pritežem. Hebe me onaj otisak u mozak, ali ne diram.
6. Vidim đubre na igli. Četkica, tečnost, blue tack, dejstvujem svim raspoloživim sredstvima.
7. Palim gramofon (dobro, uključujem), čekam da navrti
8. Spuštam iglu na ploču i magija kreće
9. Uživam u muzici vrlo pažljivo i trudim se da “upijem” što više od jednom, jer - troši se igla koja košta k’o stariji auto i troši se ploča. Ploča isto može da košta k’o stari auto, ali obično ne.
10. Hebe me onaj otisak, sve zamišljam kako se umuljava mast u dubine rilne dok uživam u magiji analognog zvuka.
11. Vidim zrno prašine na ploči, dunem, tako dok svira… Jaooo, kapljica pljuvačke na ploči!
12. Žena viče da se smirim zbog pritiska
13. Kreće druga pesma…
14. Razmišljam kako ovi konformisti sa DACovima treba malo da se opuste i da uživaju u muzici dok posebnom lint free krpicom gađam da skinem onu kapljicu sa ploče. Dok se vrti, normalno.
15. Slučajno zakačim ručku, prolomi se jedno “krrrrrrrrrrr” po sobi, muzika nastavlja, ja psujem, žena vadi aparat. Ne da me slika, nego da me meri oko ruke.
16. Ide treća pesma, mene nervira aparat, razmišljam kako bi bilo sranje da sam je srkšio (iglu, ne ženu zaboga), uživam u muzici. Aparat pokazuje 170/100, 120 otkucaja.
17. Ide četvrta pesma, uskoro kraj strane, pritisak pada, puls pada, uživam i razmišljam kako je ovo dobro - samo od analognog sistema može da vam se smiri puls i pritisak
18. Kraj strane, ja miran k’o buba, skačem da dignem ručku da igla ne preskoči slučajno na nalepnicu, usput udaram malim prstom o nogu od stola. Psujem. Žena viče da se smirim, ja se još više nerviram. Mali prst se izvrn’o na stranu i boli k’o sam đavo, ja skupljam snagu da podignem ručku…
Kad malo bolje razmislim, digitalija je za pi*ke. Konformističke. Ne može se ovako uživati bez gramofona. Jednostavno nije moguće