Ja sam počeo pušiti (cigarete) negdje u 7 ili 8-om osnovne. Mislim, da ne ispadne da se ja nešto kofrčim, to je bio kolektivni start, nas nekolicina je jednoglasno odlučila da se počnemo baviti tom disciplinom. E, sad razumije se da niko od nas legalno nije mogao kupiti cigarete pa smo krali, najčešće od mog ćaće, on nije pušio ali pošto je radio na terenu (Hercegovina-Dalmacija) kao Ei Niš-ev serviser bijele tehnike uvijek je donosio, pored mnogih drugih stvari, i šteke cigareta (bilo je i neke egzotike na koju više nisam nikad naletio). Nakon što je saznao za moj porok, doooobro me je ubjedio u svoj stav šta on misli o tome što sam ja propušio a i što sam se počeo baviti lopovlukom i rekao ako nastavim sa time da ne očekujem da će mi on plaćati za taj porok. Eh, ja sam se svojski trudio i nastavio sa aktivnostima, pokušavao sam nekoliko puta prestati ali to bi trajalo dok se ne bih našao sa društvom u lokalima i onaj opojni miris nekadašnjeg duhana bi me opet pridobio. Da skratim referat, taman negdje pred porod prve kćerke, dobio sam visoku temperaturu i prehladu, ležao nekoliko dana u postelji i kad sam prizdravio, prestao sam pušiti i nisam počinjao više da dana današnjeg. Ovo mogu pripisati jedino Proviđenju, jer moj karakter i jaka volja nije imala ništa sa tim sigurno, da je to uticalo prestao bih pušiti davno prije. Nije me više privlačilo da propušim u situacijama koje navedoh gore. Htio sam i dodati da već duže vrijeme nisam naletio da osjetim "miris" duhana, jednostavno gdje god se zateknem sve se "čuje" isto, kao paljena plastika i tjera na riganje. Prije je brate bilo razlike između raznih brendova pa čak i sirotinjskih, lako je bilo prepoznati ko šta dimi.