zerowaf

http://m.imdb.com/title/tt1920945/

Najbolje je valjda probati na nekoj dasci, pa vidjeti. Vidim da ima nekakvu ukrasnu traku uz rub. Nešto kao pletenicu ili uže. Možda da probaš nategnuti preko rubova, zalijepiti koliko možeš bliže ruba, odsjeći sa skalpelom uz sam rub, popraviti lijepljenje uz sam rub i nalijepiti natrag tu traku? Ne kažem da će raditi, ali možda potaknem bolju ideju iznoseći bilo kakvu.

Možda vrijedi napraviti eksperiment na nekoj dasci i ostaviti stvar koji tjedan da se bar za prvu ruku vidi kako bi se ponašalo. Ako je nešto poput flizelina nisam siguran koliko jako bi se on sam bez dodatnog ljepila zalijepio za drvo, ali tkanina bi se radi velike površine mogla dobro držati za njega...flizelin.

Da nije to možda flizelin u podlozi? Kako li već krojači zovu onaj materijal za ojačavanje revera na kaputima koji se lijepi peglanjem, odnosno djelovanjem topline?*** ***Da ne idem sad pitati starog za točan naziv. Otac mi je krojač. Onaj stari tip koji ima metar oko vrata i kroji tako što mjeri i crta kredom po štofu. Bez šablone.

Zar se ne vidi iz sadašnjeg stanja je li tkanina heftana ili je ljepljena?

Nemam savjet za montažu platna. Javljam se tek da kažem da su zvučnici jako lijepi i čestitam na nabavci. Volio bih da kako će napredovati restauracija bude još fotki. P.S. Nije obavezno, ali slobodno pronjuškaj po forumu. Imamo dio predviđen za predszavljanja novih članova. Svakako želim dobrodošlicu na forum!

Nije smiješno.

Samo moj vlastiti ukus. Ne pokušavam davati općenite ocjene o vrijednosti jer to ni nema smisla. U temi će biti još puno kvalitetnih prijedloga za slušanje, ali neće svakome od nas svi prijedlozi jednako odgovarati. Doživljaj jazza, kao i svake druge glazbe, u mom slučaju jednostavno najviše ovisi o trenutku i trenutnoj spremnosti/raspoloženju za bilo što. E sad, češće sam raspoložen za instrumentalnu glazbu nego za izgovorene, otpjevane poruke ili ispovjedi. Jednostavno je stvar kako sam većim dijelom vremena nastrojen. Možda naš izbor i percepcija više govori o nama nego o samoj glazbi. Pa što god naš izbor govorio mislim da nema pogrešnog izbora. Pogrešno je jedino nametati svoj izbor drugima kao must i pogrešno je prihvaćati tuđi izbor ako se ne poklapa s našim. Ma zapravo, um mi je zbrkan poput jazza. Sve je dopušteno, ništa ne moram, jedino ja nalazim red u tom kaosu i ne znam ga objasniti drugima. Da parafraziram: Jazz je kvantna muzika ili glazbena preslika života. Red u kaosu. P.S. Jbt...nisam pijan. Samo trabunjam. :D

Hvala Willy i ab-co-axial! Willy, nisam ovo tvoje prije cuo i izgoeda da sam bas bio u pravom raspolozenju jer mi je stvar bas legla kako treba. Ab-co-axial, inace ne slusam puno ako i uopce vocal jazz, ali znam za Funny Valentines jer je to bas neka standardna tocka. Stvar me je osvojila sa svojim "srednjim" dijelom gdje decki muziciraju. Ne znam je li to bas hard bop ali radi tog ustroja gdje tema uvodi u pjesmu i nakon toga nas ista tema izvlaci van moja asocijacija je bas na hard bop. Sto god bilo ili kako god nazvali takvu kompoziciju - uzivao sam sam slusajuci.

Izguglaj malo onda nešto kao chip amp ili class d pa ćeš naići na dosta preporuka prema kitovima ili pločicama na ebayu. Mislim da bi to bilo relativno jeftino i dovoljno dobro za to što trebaš. Obrati pažnju kod kalkulacije troškova na potrebno napajanje, pa ćeš imati jasniju sliku što želiš - trebaš - možeš.

Znači svi efekti se nalaze ispred tog zamišljenog pojačala i ono treba biti samo to - obično pojačalo? Najbolje da otvoriš temu i opišeš koje zvučnike bi tjerao, pa će se već naći netko tko je upoznat sa gradivom za ozvučavanje sintisajzerya.

Ma i jesu obične. Čekaj, tebi znači treba pojačalo za sintisajzer? Gdje sam se izgubio sad? Spominješ i gitarsko pojačalo. Ovi uređaji koje si dao u linkovima su meni toliko nepoznati da nisam siguran niti da znam što je to. Stvarno trebam pomoć od nekoga tko zna više jer te ne želim uputiti u krivom smjeru.

TPA3116 od 200 Watta nećeš naći. Bar ja nisam čuo za takvu pločicu. No svejedno možeš izabrati nešto od relativno jeftinih Class D pločica na ebayu. Nadam se da će se ubaciti netko tko ima iskustva sa drugim pločicama. Tebi znači treba amp za woofer? Samo za bas? E da, u vezi pretpojačala....preamp se ne deklarira wattima nego pojačanjem i izlaznom impedancijom. Količina pojačanja ovisi o cijelom lancu izvor - preamp - amp - vrsta zvučnika, a impedancije su uglavnom kod novih uređaja dovoljno dobro usklađene u većini slučajeva. Ono što većina zagovara da je izlazna impedancija prethodnog stupnja što manja, a ulazna imp narednog stupnja što veća. Ponegdje se piše da je rule of thumb da Zout prethodnog stupnja treba biti 1/10 Zin narednog stupnja. Nadam se da će i za ovo se javiti netko da me ispravi ako je potrebno.

Zar su Mrle i Prlja otisli u Japan?

Mislim da ima slicnih plocica sa ugradjenim tonskim kontrolama / bass i treble /. Ima smisla ako ti je stotinjak watta dovoljno. Racunaj da ce vjerojatno biti i manje od sto watta ako ga ne napajas sa maks doyvoljenim naponom...ma cak i sa maks U je moguce da kinezi malo pretjeruju sa specifikacijom snage.

Nije youtube, ali jest nekakav video. Iako je riječ o jednom zagrebačkom kvartu mislim da je stvar zapravo univerzalna bez obzira na to koji je grad ili država ili čak kontinent u pitanju.

Nisam siguran, ali mislim da sam takve imao kao dio moje prve stereo linije. Kupljene u free shopu na auto cesti. Stari je pitao, "Sine, hoćeš video ili liniju?". Naravno da hoću liniju. Što će mi video. Slijedeće godine me pitao hoću li video ili APN6. Znate odgovor. Prvi video sam imao tek kad je već VHS bio skoro na odlazu.

Ne bih da ureknem, ali postoji šansa da se zvučna slika i sve ostalo promjeni kad dođe u kutiju.

"Uglavnom to je bila pesma hajvej tu hel. Ejsidisi." "Naravno, vi nemojte ovakav zvučnik praviti. Ovo vam je katastrofa" Car! :D

E baš to!

Još ništa. Čekam trideseti dan da upletem ebay i paypal u priču. Do tada ni ne razmišljam o tome. Naišao sam (ponovo, jer sam ljetos čitao o tom copyleftu) na Sygnalist DSD. Koncept bez D/A chipa. Ima objavljen BOM i fajl za pločice. Samo trebam naći gdje da naručim izradu pločica. Nekolicina koji su se igrali time kažu da je dosta dobro.

Super priča! Dao sam si slobodu da kopiram post i u temu o Jazzu.

Branko! Post je originalno postavljen u gramofonskoj temi. Kopirao sam ga ovdje jer mislim da jednako paše i tu. "Zamislite da živite u svetu u kom je muzika zabranjena, gde zbog običnog posedovanja ploče Bitlsa možete biti uhapšeni i poslati u divljinu da umrete. Zamislite da to znate, ali da i dalje kupujete ploče, delite ih sa prijateljima i provodite sate i sate u pokušaju da provalite kako da napravite svoje. Zamislite da volite muziku toliko da ste spremni da rizikujete sopstveni život za pucketavi, dvoipominutni snimak pesme "Rock Around the Clock". Dobrodošli u Sovjetski Savez 1950. godine. Tokom staljinističke ere do i posle Drugog svetskog rata, sovjetska Rusija bila je turobno i represivno mesto. Komunistička partija je vladala čeličnom rukom, štiteći svoje građane od štetnih uticaja Zapada kao što su sloboda govora, sloboda štampe i, naravno, rokenrol. Pedesetih godina prošlog veka, za mlade ljubitelje muzike bilo je gotovo nemoguće dokopati se prave džez ili rokenrol ploče. Pod strogom politikom ograničenih sledovanja i stalnih nestašica, procvala je crna berza, gde su drugovi mogli da se opskrbe neophodnim zalihama i zabranjenim zadovoljstvima, a zahvaljujući staljinističkom soc-realističkom mamurluku koji je Partija proživljavala, "fašistička" ili "mistična" zapadnjačka muzika (naročito omraženih Amerikanaca i Britanaca) bila je izričito zabranjena. Isto je važilo i za sve radove domaćih ruskih muzičara koji su bili obeleženi kao izdajnici ili disidenti — široka etiketa koja je obuhvatala svakog ko je povredio osećanja državnog cenzora, od beloruskih emigranata do "kriminalaca" koji su se usudili da komponuju i snimaju sopstvenu muziku. U to vreme se od muzičara očekivalo da u pisanju pesama sarađuju sa savezom kompozitora i savezom tekstopisaca; snimanje sopstvene muzike smatralo se izuzetno subverzivnim činom, zbog kog je više sovjetskih muzičara završilo u gulagu. Gulazi su imali svoju bogatu muzičku tradiciju (u dobroj meri zahvaljujući zapanjujućem broju muzičara, umetnika i intelektualaca poslatih u ledeno bespuće na vrhuncu Staljinove vlasti), ali to je neka druga priča. U istom vremenskom periodu, od kasnih četrdesetih do šezdesetih, pojavila se supkultura mladih koja je delovala kao da je stvorena isključivo da bi iritirala vlast.Stiljagi — iliti bukvalno "lovci na stil" — bili su inspirisani povratkom mladih vojnika iz rata kojima su se dopali moderni trendovi i strani uticaji dok su bili odsutni iz domovine. Nosili su modernu odeću, bili uglavnom apolitični, i, što je najvažnije, imali nezajažljiv apetit za zapadnjačkom muzikom. Jedan od ovih mladih sovjetskih bitnika, Stanislav Filo, doneo je više od ideja kad je stigao sa služenja vojnog roka u inostranstvu: iz rata se vratio vukući pod miškom mašinu za kopiranje vinilnih ploča. Da sve bude bizarnije, te mašine za kopiranje bile su savršeno legalne; na kraju krajeva, šta bi škodilo dozvoliti građaninu da snimi omiljenu patriotsku muziku ili govor druga Staljina ili mu omogućiti da baki na selu pošalje poruku na muzičkoj razglednici? Ove čudesne izume nalazili biste na svakom koraku, a za nekoliko rubalja mogli ste da snimite kratku dvominutnu poruku i za svega nekoliko minuta ištancate drečavu zvučnu razglednicu. Kada se vratio kući u Sankt Peterburg (tada još Lenjingrad), Filo je mašinu postavio u ćošak svoje nove fotografske radnje, te turistima i rođacima to i naplaćivao. Ubrzo nakon što je otvorio radnju, posao je počeo da cveta — ali ne zbog portreta koje je prodavao danju tokom redovnog radnog vremena, već zahvaljujući ilegalnoj piratskoj aktivnosti noću. Ta mala mašina za kopiranje korišćena je za pravljenje loših snimaka omiljenog džeza, bugi-vugija i rokenrola na bilo čemu što bi mu se našlo pri ruci, obično glatkom papiru. Ti snimci nisu trajali dugo, zvučali su užasno, a lako ih je cepala čelična gramofonska igla, ali su bili jeftini i bili su dostupni. Ono što je štamparska presa bila za izdavače samizdata, ovaj mali komad metala postao je za rastuću scenu zaluđenika džezom. Ubrzo je radnju počela da mu pohodi mala zajednica ljubitelja muzike, kupujući ploču za pločom i puneći Filoove džepove prljavim novcem. Dva obožavaoca posebno,Ruslan Bogoslovski i Boris Tajgin, dolazili su skoro svakog dana, a razlog za to postao je očigledan kad su se jedne noći sastali na porodičnoj dači Bogoslavskog. Primerci snimateljskog genija iz kolekcije Aleksa Kolkovskog / Foto: autor Bogoslovski je proučio Filoovu mašinu za kopiranje ploča, pažljivo joj zapisao mere i nacrtao mehanizam, a zatim, uz pomoć alata oca inženjera, uspeo da napravi sopstvenu repliku. Ova ne samo da je radila, već je radila bolje od Filoove rasturene stare mašine, a kvalitet njegovih i Tajginovih ploča bio je takođe bolji, zahvaljujući inventivnom novom materijalu koji su koristili. Bogoslovskom je nekako pala na pamet sjajna ideja da ploče reže na upotrebljene rendgenske snimke kupljene ili ukradene od radnika u lokalnoj bolnici, koji su redovno morali da se rešavaju beskrajnih količina visoko zapaljivih dosijea. Pažljivo isećajući rendgenske snimke na krugove i progorevajući rupu u sredini cigaretom, ovaj dvojac — koji se nazvao Družina zlatnog psa po britanskoj etiketi His Master's Voice — štancao je nebrojene piratske pesme Luja Armstronga, Ele Ficdžerald i Bitlsa. Preplavili su tržište ovim jeftinim pretečama modernih fleksi diskova, ukrašenih lobanjama, karličnim kostima, butnim kostima i crevima živih — ali i mrtvih — građana Sovjetskog Saveza. Na razbijenoj čašici kolena krio se "Birdland."Elvis Prisli je zapevao sa slomljenog grudnog koša. Napukla lobanja cerila se tokom anonimne obrade "St. Louis Blues" V. C. Hardija. Sablasne lopatice krile su bugi-vugi numere. Mrtvi su pevali sa živima. Zbog svog morbidnog pakovanja, ove ploče dobile su čitav niz živopisnih nadimaka — "rebra", "džez na kostima", "kostur moje bake" i prepoznatljiviji, "rendgenizdat". Na nesreću po Zlatne pse, privukle su i pažnju vlasti, koje su ih 1950. godine uhvatile kako rasturaju zabranjenu muziku i obojicu osudile na pet godina prinudnog rada u Sibiru. Imajući ludu sreću (on baš kao i milioni drugih Rusa), Staljinova smrt 1953. godine svima je donela olakšanje; pomilovano je na hiljade zatvorenika, a Bogoslovski se kući vratio sa još ambicioznijim planovima. Tokom tih dugih, hladnih godina na robiji, Bogoslovski je smislio način da razdvoji dva sloja rendgenskih snimaka i sliku prebaci na providni film. On i Tajgin bacili su se nazad na posao, ovaj put štancajući ploče sa prelepim narodnim umetničkim delima i pokradenim zapadnjačkim etiketama — viđali biste ploče sa logoom Columbia Recordsispisanim na ruskom i sa žigom Made in Great Britain. Neko vreme sve je išlo kako treba, sve dok ponovo nisu uhapšeni i bačeni u gulag. Kad je Bogoslovski pušten nekoliko godina kasnije, imao je poslednju veliku ideju — štampaće sopstvene ploče na vinilu. Našao je način da smekša smesu na kojoj su zapisani postojeći albumi i u relativnoj privatnosti svoje šupe, štampao prave, crne vinile koji su se pokazali neverovatno popularnim. Kako se dokopao odgovarajućeg materijala? U to vreme, prodavnice ploča držale su ogromne zalihe vinilnih izdanja sa Lenjinovim i Staljinovim patriotskim govorima, po povoljnoj ceni kako bi se građani podstakli na kupovinu. Bogoslovski je pokupovao na tone tih ploča, što je na kraju dovelo do njegovog trećeg i poslednjeg hapšenja; niko nikad nije kupovao te govore, tako da je neko ko je uleteo i izašao sa naramkom takvih očigledno bio sumnjiv nekom prodavcu drukari. I tako se on vratio u gulag na još tri godine prinudnog rada... samo zato što je želeo da sluša džez. Raskošne kosti u Muzeju morbidne anatomija / Foto: autor Kad je Bogoslovski izašao na slobodu, vratio se u drugačiji svet. Stigao je magnetofon, zauvek okončavši crnoberzijanski kosturski posao i najavivši postepeno otopljavanje vlasti prema Zapadu. Više nije morao da nastavlja piratisanje, pa je pao u zaborav (a nadamo se da se u međuvremenu klonio zatvora). Sve u svemu, vladavina kostiju u sovjetskoj muzici trajala je nekih 15 godina, a zbog njihove prvobitne prirode potrošne robe danas je ostalo vrlo malo sačuvanih primeraka. Priča o rendgenskim zvučnim zapisima opčinjavala je ljude decenijama — primio se čak i Džek Vajt, izdavši 2013. godinesopstveni pseudo-rendgenizdat — ali je priča o Bogoslovskom preživela tek kao istorijska fusnota sve donedavno, kada je britanski muzičar Stiven Kouts iz grupe The Real Tuesday Weld započeo svoj projekat The X-Ray Audio. Kouts je nedavno govorio na događaju organizovanom u bruklinskom Muzeju morbidne anatomije, ispričavši čitavu ovu priču, dok je za to vreme njegov saradnik na projektu X-Ray Audio, ton majstor i stručnjak za rane zvučne snimke Aleks Kolkovski počastio publiku sa nekoliko pesama iz svoje kolekcije "rebara" i pred našim očima snimio novi novcijati rendgenski fleksi na sopstvenoj mašini za kopiranje. Kouts se prvi put zainteresovao za rendgenizdat kada je na njega nabasao na jednoj buvljoj pijaci dok je bio na turneji po Rusiji; od tada se vraćao više puta da razgovara sa starim piratima i sastavi konačnu istoriju džeza na kostima. Potražite njegovu knjigu o ovoj temi i uronite dublje u svet zvučnih kostura na sajtu X-Ray Audio Project. Čovek je briljantan pripovedač, pa ga poslušajte kad gostuje u vašem gradu!"

Svakako palac gore! P.S. Mislim da se pisalo pred godinu dvije o tome tu na temi.

Razgovaraju dva roma na pijaci: "Jesi čuo da je umro Versač?" Sa drugog štanda dolazi pitanje: "Koji? Naš il' original?" Naravoučenije: Ima više Versača i ima više yf-a.