I jedna i druga fotografija navedene u primerima su lose.
1. Na stainovom primeru je u potpunosti ugusena autenticnost modela upotrebom te vrste tkanine. Takodje to nije akt. Nije ni polu akt. Model je totalno umotan u tkaninu. Tu je trebalo iskoristiti tog modela na potpuno drugaciji nacin. Kao predstavnika generacije, vremena i socijalnog uredjenja. Preko sesualnosti i drame portreta ili vec na neki drugi nacin recimo kroz poluakt gde se vide portret grudi i sake. Ali bez ikakvih dodatnih elemenata eventualno nekog jaceg simbolickog kontrasta. Na primer lift, ulazna vrata itd. Isto tako ta skupa draperija jednostavno bacena u napustenu fabriku, na decije igraliste ili na makadam i fotografisana donela bi mnogo bolju fotografiju. Ovde je nagora autorska intervencija spajanja draperije i modela. Ovo je zamena teza gde draperija predstvlja luksuz, izobilje, novo, cisto, A figura i portret koji bi trebalo da su centralni motiv, ustvari su samo dekoracija za skupu tkaninu i materijalne vrednosti. Bas kao sto se i desava u drustvu - covek, zena potpuno su se izgubili i pretvorili u mrtve predmete advertajzinga i propagande utopije kredita, fantazma izobilja i bogatstva...
2. kod drugog crno belog portreta jako lose je to sto nije ni profil ni poluprofil. To ne bi bilo tako lose da je fotografija dokumentarna fotografisana spontano u toku nekog dogadjaja cak bi bio i dodatni kvalitet. Ali ovako ako autor moze da bira i da postavi modela kako zeli ovo je los izbor. Mnogo bolje bi bilo da je vise neki polu profil samo malo manji ugao. To jest za nijansu manje od profila. Ili cak i za isti manji ugao iza profila fotografisano iza... Ovako je kao neka greska. Ovo je manja formalna greska ali se moze snmatrati i vecom posto je model poznat i teze dostupan
Tehnologija nije dovoljan uslov umetnosti cak moze biti suvisna i nepotrebna. Odvraca nas od onoga sto je vazno i sto je poenta. Na kraju se isami pretvorimo u jeftin efekat trajanja jednog klika tastera.