It´s a hard way to the top if you wanna rock´n´roll.
Razumijem obje strane. Razumijem da se svaki put kad (po vokaciji) roker predje on the dark side James Marshal H. okrene u grobu, a Axl Rose slomi nogu jer "pravi" roker vec je on the dark side iako joj ne pripada.
No, razumijem da treba platiti rezije i zivjeti od svirke ako vec nisi bio pekar, lekar, apotekar...bilo sta, bilo sta!
Pa cak je i autor stihova koje sam gore parafrazirao muzicki nakon prva, recimo 4 albuma, skrenuo u stranu jer, eto, valja zivjeti od necega umjesto da su u kuinji bubasvabe i jos oce komsije da ga biju.
Nema od tog leba, ali je bilo leba od lomljenja krila avionu i puta u Amsterdam dok te stite zasluzni pitomci KP doma.
Nije to bas prelazak na folk, ali je prilicno izbanalizirano vec ionako relativno banalno rokijanje.
Enfant terible Yu rocka, Milic Vukasinovic je nasao svoj nacin kako biti roker, a usput prodati album narodnjacima (koji su bili i bit ce ciljana publika ako zelis zaraditi jednostavno jer ih je vise) isto kao i Dugme ili puno godina kasnije kod nas Edo Maajka (Przi se srce moje). Dobro, Edo je reper, ali sa dusom rokera. Proizvod vremena i okolnosti kao sto smo to i svi mi ponaosob.
Turbo folk bi po Antoniovoj definiciji bilo cak i Bijelo Dugme, a o Plavom Orkestru da ne pricam - u to vrijeme za nas nesto napredno izvedeno na nacin koji nam je blizak. Kao kad das iPhone gorstaku iz neke Azijske vukojebine. Vjerojatno nece traziti poznata djela svjetske knjizevnosti nego sve o ovcama, kozama i kako ih koristiti osim za hranu.
Je li ovo prigovor na stil koji mjesa folk i nesto u nekom trenutku trendy? Pa i nije.
Uvijek ce biti hard core rockera poput Lemmy Kilmistera i njihovih antagonista u istom zanru poput Plavog Orkestra.
Jedino sto meni nije po ukusu je to sto mjesavina rocka(ili bluesa) sa folkom nerijetko (mene) podsjeca na Bolywood. Moze biti zabavno, ali nije za konzumaciju duzu od one koja je potrebna da se stekne utisak, te ponekad nasmije.