Tko je rekao da je razlika između umjetnosti i zabave to što se umjetnost ne dodvorava?
Umjetnost se ne ulaguje publici.
Kronos Quartet - "Black angels"
Album izdan 1990., a ja sam jučer kupio vinilno izdanje izdano ove godine.
Je li ovo glazba? Pa jest, ali čitav album je i konceptualna predstava.
Nemojte ga slušati usput. Ugasite mobitele, prigušite rasvjetu i pripremite se za....najgore!
Album će vam priuštiti neugodne trenutke koje slijede trenuci čudnog ispunjenja. Ovo antiratno i antitotalitarno djelo vam se ne ulaguje kao što vam se nije ulagivala niti Apokalipsa danas. Zapravo, potpuno mu svejedno što mislite o njemu, dok je Copollin film ipak, nećete vjerovati, blag u usporedbi s "Black angels"
Počinje s Georgeom Crumbom i "Black angels". Djelom koje je željelo nešto reći o ratu u Vietnamu. Mislim da je reklo nešto o svakom ratu.
Užasno je, monumentalno je.....i iako jezivo, plemenito u svojoj namjeri.
Znate otkud sam i da sam se zbog te činjenice našao u tom sranju. Ovo diže dlake na rukama i spušta trnce niz leđa.
Nastavlja se srednjevjekovnim djelom napisanom za glasove, a ovdje se izvodi gudalima. Thomas Tallis - "Spem in alium" (nada u nešto drugo). Nakon Black angels ste jedva dočekali bilo što drugo. A onda shvatite da vas ova gudala uvlače u još dublji ponor.
Samo značenje naslova, nada u nešto drugo, sugerira očaj s kojim vas Kronos quartet želi upoznati.
Najteži dio albuma je vjerojatno "Doom. a sigh", Istvan Marta
Ti zvukovi. Naricanje. Timpani vam stvaraju nalagodu podsječajući na rafale u ne velikoj daljini i taman kad više ne možete, gudala vas vode u skoro oslobađajući emocionalni kolaps.
Upravo nadrealno stoga djeluje pjevanje "They are there"
Pomaže vam da se saberete, ali se i pitate što slijedi iza njega, a slijedi - Schostakovich!
"Quartet No 8"
Ovo je uznemirujuće, ali je i divno!
Ako postoji dio albuma koji se barem malo ispričava publici u smislu da daje nešto lijepo, onda je to ovaj Schostakovichev "Quartet No8" i to na način da je odsviran u nešto sporijem tempu što mu daje manje nervozan zvuk, ali je možda (zbog toga?) ipak zlokobniji?
Kako bilo, dio u kojem se nazire ljepota se nalazi upravo ovdje, na kraju, ali ne očekujte veselje kao u Uvertiri 1812. (jedina asocijacija na to je što je riječ o Rusu i što je riječ o nekom drugom ratu, ali priče nisu uopće usporedive)
Ovdje je prije riječ o katarzi nego o pobjedi, a katarza, mada neophodna, nije umilna ako je potpuna.
Ne nagovaram nikoga da kupi ovo. Ne nagovaram nikoga niti da presluša album ako to stvarno sam ne želi i ako misli da je spreman.
Ovo ću preslušati sigurno još više od nekoliko puta, ali s razmacima.
Ovo je kao uznemirujuća predstava o istini. Smjenjuju se uznemirujući dijelovi i oni koji nagrađuju vašu predanost da ju ipak potražite.
Na kraju predstave ste malo drugačija osoba od one koja je došla na nju.
Jeste li dovoljno hrabri za Kronos Quartet - "Black angels"?