Veci je problem simplifikovana komunikacija nego rad nekog majstora, manjeg ili veceg, za miks pultom.
Tehnika moze neke detalje da upegla, ali nekako integralno u zadatku nije savrsena, uvek se prozima taj odnos prema profitu, pa sta je jednostavnije, masovnije, kompatibilnije za masupotrebu, to ima prednost i pegla se kvalitet prema tim zadacima a manje prema hi fi. Lakse je izmisliti i izreklamirati ezoteriju nego je napraviti.
Digitalija ima odlican odnos signal sum, ima ponovljivost i konzistentnost u ponavljanju reprodukcije, savrsen proizvod (ali ima to nesto sto mu nedostaje), ploca se recimo raubuje mehanicki, vise ili manje, ali jednog momenta izmenice se bazicni zvuk.
Ali se principi digitalizacije ispozasnivaju, u korenu, vise na niskoj ceni nego na ozbiljnom(i realnom zaista skupom) pristupu signalu, pa pride i ceo razvoj i napredak nose isti balast sto vece margine profita. Pa se razvija tesko, sporo, pomalo, mora da se uveze na ranija zbivanja, prave se lutanja i izmisljanja problema...
Zatim se moda vrati a analognog mastera nema, pa se digitalizovan master narezuje na vinil sto gubi smisao ranijespomenute konzistentnosti, signal je frekventno otsecen i ima sve osobine digitalnog(dok je nov), ali se prati moda i forsira trosak preskupih pikapa, sprava, i uvode sve druge mane, veliko preslikavanje kanala, unosenje suma....
I na kraju se spomene bolji zvuk, bez jasnog kriterijuma, sa jedne, najcesce strane jednog, ili par, od tehnickih(beskrajno pitanje koliko sustinski bitnih) parametara.
Ja znam da ljudsko uvo ne moze da detektuje, odnosno razluci signal preko 20kHz, i za to se koristi termin ne cuje, ali se ne iskljucuje mogucnost da energija visih frekvencija ostvaruje uticaj i na senzor i na tok signala i na izmenu pristupa dozivljaju onih frekvencija koje cujemo. Kao sto i starost utice.