Je li moguće da je ovo ista predstava?
Bei Facebook anmelden
WWW.FACEBOOK.COM
Melde dich bei Facebook an, um dich mit deinen Freunden, deiner Familie und Personen, die du kennst, zu verbinden und Inhalte zu teilen.
Pre neki dan, sjajna predstava u pozorištu,
dve devojke do mene pričaju: "Šta nam je ovo trebalo?"
Čekaju neki aplauz, ili nešto, pa da pobegnu.
Sve vreme govore kako je predstava glupa, dosadna,
a ne shvataju da su one.
U nekom trenutku pauza, one prve iskaču,
i beže kao da ih neko juri.
Gledam ih kako su sređene, kao za noćni izlazak, posle ponoći,
štikle, minić, ko li ih je prevario tu da dođu?
Očekivali su komediju, dobile su nešto mnogo bolje,
ali za to nisu spremne.
Sreo sam ih na pauzi kako ispijaju piće.
Pitam ih kako im se čini predstava, kažu: "Nije loša."
Ali da su došle zbog nekog glumca,
koga su videle na televiziji,
koji je mnogo poznat i sladak.
I da će da ga čekaju da ga upoznaju.
Vratile su se na predstavu.
Pokušavale su da se uključe i da prate radnju,
nije im uspelo.
Nastavile su da pričaju.
Završava se predstava, uzimam jaknu i posmatram ih,
kako ga čekaju kao verne obožavateljke,
da mu kažu kako je bio nezaboravan.
Verovatno će i do bifea,
da se druže do ponoći, a možda i posle.
Toliko o umetnosti.
A možda su i u pravu.
Više ih zanima ono posle.
Za to vreme, jedna devojka je zaplakala,
duboko dirnuta onim što je videla.
Sve vreme je krila suze.
Kada se završilo,
brzo je istrčala,
i nestala u noć.
Ona bi mnogo više imala da kaže glumcima.
Ali za nju, u njenoj glavi,
predstava i dalje traje.
Zatekao sam je kako čeka autobus,
duboko dirnuta onim što je videla.
Zašto nisam sedeo pored nje?
I u pozorištu, i u autobusu, i u životu,
nego uvek sednem pored onih
koji pokvare sve.
A posle samo grabe za sebe
i misle da na sve imaju pravo.
A nisu iz priče.
One najfinije duše, odu u tišini,
daleko, u nepoznato,
i nikada ih više ne vidiš.
Stefan Simic