Mali se večeras baš otkočio. U polufinalu delovao ko da mu je neko rekao “ako omašiš ton, gasi se RTS i nestaje struja u regionu”, sav stegnut, pogled u pod, ramena kod ušiju. Sad već druga priča. Disao normalno, pustio glas, čak imao i ono “ajmo bre” samopouzdanje u par momenata.
I vidi se koliko trema pojede čoveka. Nije to samo pevanje. Kad se klinac opusti, odjednom i boja glasa bude toplija i nastup izgleda skuplje, iako je scena ista. Audiofilski fazon: isti DAC, ali skinuo jitter iz glave.
Sad čekamo Rumunku da vidimo da li izlazi:
vamp queen sa industrijskim tehno beatom
etno vila iz Transilvanije
ili potpuno ludilo tipa žena visi sa lustera dok gudači gore u pozadini.
Evrovizija je jedino mesto gde čovek u roku od 7 minuta vidi:
1. nordijskog kiborga,
2. moldavskog svatovskog DJ-a,
3. baladu o traumama iz detinjstva,
4. lika obučenog kao aluminijumski bojler.
I sve to narod komentariše dok secka salamu u dnevnoj sobi. Civilizacija je čudo.