Sergej Rahmanjinov Klavirski koncert broj 2:
26.01.2019. MUPA Budimpešta - Concerto Budapest, Boganyi Gergely, dirigent Arvid Engegard
22.02.2019. Sinagoga Novi Sad - Vojvođanski Simfonijski Orkestar, Pavle Krstić, dirigent Josef Suilen
imao sam retku priliku da za manje od mesec dana čujem dva izvođenja Rahmanjinovog drugog klavirskog koncerta..
prvi u Pešti u sali MUPA (https://www.mupa.hu/en) novoj, moderno opremljenoj, akustički i svakojako drugačije, u izvođenju etabliranog Concerto Budapest i jednako etabliranog Boganyi Gergelya, koji svira na svom klaviru (http://www.boganyi-piano.com/) futuristički dizajniranom (dostojnom jednog Betmena)..
drugi se desio u Novom Sadu, u akustičnoj, ali neudobnoj sali sa malom pozornicom, u izvođenju VSO, čiji su nastupi bliži izuzetku nego što su pravilo, i koji na sceni, pre početka liče na raspuštenu bandu, adhoc skupljenu radi nekakvog nepočinstva i dvadesetogodišnjeg Pavla Krstića (http://www.pavlekrstic.com/) Novosadskog đaka, sada studenta (ujedno i asistenta) IV godine na Mocarteumu u Salcbuggu, na sasvim prosečnom Kavai ( @doktor će se setiti kojem) klaviru..
svoj drugi klavirski koncert, Rahmanjinov je napisao posle dvogodišnje stvaralačke blokade, uzrokovane fijaskom koju je doživela njegova prva simfonija.. za fijasko je dobrim delom bio zaslužan dirigent - Aleksandar Glazunov (baš taj), koji je izgleda bio pod dobrim glasom, pošto se prva Rahmanjinova simfonija, danas ocenjuje kao njegova najbolja.. ali, Rah je pao u depresiju, iz koje se po predanju izvukao uz pomoć hipnoze posle dve godine..
Novosadski koncert je imao uvertiru (#1od5), na kojoj se sa bine često izgovaralo - Srpska Atina, što sam propratio skepsom, Peštanski je pak zahtevao čardaš desenzibilizaciju, po svom završetku (dobra je bila).. dakle, ovo jeste priča o Davidu i Golijatu, sa primesama one o srcu u junaka sa sve svijetlim oružjem.. Concerto Budapest je sjajan orkestar, slušao sam ih u daleko boljem izdanju, ali 26.01. nije bio njihov dan, dirigent je svakako doprineo da njihovo izvođenje bude sterilno, neubedljivo i nekako bezvoljno.. Boganyi je čini se više bio okupiran promocijom svog klavira i ispoljavanjem sopstvenog stava o sebi, nego Rahmanjinovim.. klavir je zvučno ispod prosečan, a izvođenje suvo, precizno i neubedljivo.. taj famozni klavir se nije dobro čuo, očigledno se više pažnje posvetilo dizajnu nego njegovoj akustici.. dirigent je bio.. bolje da nije
sa druge strane, raspuštena banda VSO (sastavljena pretežno od nastavnog kadra sa Akademije i muzičkih škola), se pod odlučnom palicom Holanđanina Josefa Suilena (Hajtinkov đak) nekako upodobila, stvarajući Pavlu Krstiću priliku da zablista.. i on je baš to i učinio - neverovatno je koliko autoriteta ima klinac od 20 godina, i motivacije, što je naravno očekivano, pošto je došao u svoje selo, u salu u kojoj su bili, između ostalih, i njegovi profesori.. poletno, sveže i sa velikim razumevanjem za partituru, Krstić i VSO su prosto oduvali etablirane kolege, i još im zabili ekser u sanduk, te ga pustili niz Dunav.. Krstić je izveo i dva bisa, prepoznao sam samo furioznu Ligetijevu Đavolju sonatu - dovoljno za ovacije..
ničim zasluženo smo dobili novi pijanistički biser.. Pavle Krstić, zapamtite