Stvarno zanimljivo! Na sličan naćin (ali ne tako studiozno) sam, vjerovao ili ne,razmišljao o valceru kad sam se spremao na "zabavu" i prve stiskavce u "velikom hodniku" osnovne škole. A stari je taman nekoliko dana ranije slavodobitno osvanuo sa nekim plavim omotom u kojemu je bila ploča sa Straussovim valcerima. (još ju imam)
Mislio sam si sigurno su u ta stara vremena to "puštali" na zabavama...
Puno godina kasnije sam na jednako uvrnut način počeo otkrivati "sociološke" poveznice izmedju bluesa i hip - hopa ili između rocka iz vremena vijetnamskog rata i kasnije pojave punka, te najnapetije - poveznica izmedju Wagnera i heavy metala.
Blues je svojedobno bio mainstream zamišljen da se u onim šupicama koje su tada nazivali juke-joints mladi trljaju jedni od druge - kao kasnije hip-hop.
Rock je u jednom trenutku više bio izražavanje stava nego glazba. Kada je dosegao svoj glazbeni zenit (neljubiteljima smetaju 10-minutne dionice demonstracije vještine) dogodio se prosvjed protiv "pretjerivanja", zapravo prosvjed protiv nestanka prosvjeda u glazbi - punk.
Ponovo je izražavanje stava zasjenilo glazbu.
Tako da se moram složiti da postoje "glazba" (najčešće jazz i klasika) radi glazbe i "glazba" radi prostora za izražavanje političkog, socijalnog ili bilo kakvog stava. Ne kažem da emocija nije stav, ali sad nisam mislio baš samo na to.
Dok i heavy metal (pogotovo u zadnje vrijeme nekakve nordijske varijante) i Wagner dijele općinjenost mitovima.
Prije nego što me itko ispljuje sam ću reći da nisam sociolog ili povjesničar glazbe i da svakako zaključujem na osnovu ono malo znanja koje imam, te na osnovu dojmova koje je zapravo teško logično obraniti, pa nema potrebe da me na to podsjećate.
Ukoliko me želite ispraviti slobodno to učinite jer ne tvrdim da je išta od onog što kažem apsolutna istina.
Moje dvije parice!