Slušajući ovu priču o duvanu, ne mogu da se ne setim kako i naš audio svet ume da ode u sličnom pravcu.
I ovde, kao i sa cigaretama, granica nije u uređaju nego u čoveku. Krene iz radoznalosti i ljubavi prema zvuku, pa polako pređe u jurenje sledeće doze....... još malo detalja, još malo scene, još jedna komponenta koja će, eto, konačno sve da zaokruži.
A istina je da se to konačno penzionisanje retko kad desi.
Znam ljude koji su ozbiljne stvari u životu stavljali po strani zarad opreme. Prodavali kola, ulazili u dugove, jurili kablove kao da su lek. U jednom trenutku to više nije hobi nego neka vrsta nemira koji traži stalno novo zadovoljenje. Čak i do samoubistva može da ode ako je združeno sa još nekim poremećajem......
Kao i sa duvanom, stvar sama po sebi nije nužno zlo ako je u malim dozama....može biti i uživanje, i stil, i mera. Ali bez unutrašnje granice lako pređe u prelest.
Na kraju, čovek treba da sluša muziku, a ne opremu. Kad uhvatiš sebe da više razmišljaš o sledećem upgrade-u nego o sledećem albumu možda je vreme da se malo zastane.