Mislim da si potpuno u pravu.
Kolektivna svijest, to jest, kolektivna sjecanja blijede vec nakon dvije generacije i zbog toga, bas kako si rekao, u ciklusima propadamo i rastemo.
Trebalo je samo dvije generacije da se pocnu relativizirati, a zatim i zaboravljati stvari iz prve polovice 20-og stoljeca koje su ipak bile katarzicne za svijet i generirale sjajan kulturni progres kojeg, kako sam citao, nazivamo postmoderna u kojoj se nastojalo fokusirati na samu sustinu.
Postmoderna je bila neophodna u kulturnom i socioloskom smislu, ali je sada dosegla zenit i postala sama svoja karikatura u kojoj je sve pojednostavljeno do netocnosti ili do gubitka sustine.
Bojim se da civilizacija koju poznajemo, a to zakljucujem sagledavajuci meni dostupne podatke o svjetskoj geopolitici i usporedjujuci ih sa vec poznatim detaljima, nazovimo ih "vitalnim znakovima", iz prve polovine dvadesetog stoljeca, mora opet proci kroz jednu od svojih strasnih katarzi.
Samo kratko da se osvrnem na nasu mikrolokaciju: Mi koji zivimo na svojim granicama koje su postavljene jos raspadom Rimskog carstva, a dodatno ucvrscene shizmom, bi prije svega trebali postati svjesni da je sve sto smatramo fatalnim, temeljnim i konacnim za nase opstojnosti tek dimna zavjesa zaostala iza demonstracija moci koje provode centri jako udaljeni od nas.
Kada bi covjekov zivotni vijek bio 300 godina tada bi trajanje kolektivnih sjecanja i svijesti bio duzi.
Ja sa svojih tek nesto iznad 50 godina svjedocim kako novi 25-godisnjaci, ne samo da ne znaju sto je bilo, nego su i bombardirani potpuno netocnim ili do netocnosti isfiltriranim podacima, a nas vise nema dovoljno da budemo glasni i vidjeni dok galamimo sto je stvarno bilo.
Zato mislim, da je covjekov vijek 300 godina, mozda bi se kolektivno sjecanje i svijest uspjela preklopiti i sprijeciti ciklus propadanja.