http://en.wikipedia.org/wiki/Solo_Piano_(Philip_Glass_album)
doduše nije trenutno nego sinoć bilo na gramofonu.
Slušao pre toga interpretaciju Branke Parlić (doduše samo informativno via digitalija), interpretacija Branke P. je isto veoma interesantna pomalo belcanto, na ivici brkanja sa Chopin-ovim kompozicijama po senzibilitetu interpretacije (uf, ala sam ovo lupio), a Glass ovo svoje delo svira raskošno, moćno, bez patetike i nepotrebne dužine i širine, dajući klaviru prostora da se razlije po sobi, ulupa te u mozak sa puno crnih i belih dirki pri tom ne mešajući ih u sivu ni u jednom trenutku.
ukratko: autorova izvedba je minimalistička bez fotošopa, a Parlićkina je stvar ukusa, možda čak pokušaj balansiranja na ogradi zadatka Kako Da Zvuči Iskričavo A Ne Ofarbano. Jbmliga, super je album, treba imati OBA, ako si fan, a primam i preporuke za treću-sreću napr
ali ova mi je dosadnjikava, ko da nije doručkovala