Ne, to je drugi deo modelovanja. Prvo moramo da napravimo glinu, a onda pravimo figuru po zelji.
Vise sam mislio na modelovanje samih komponenti, lejauta, minimiziranja medjuuticaja, jedan korektan, svajserki rad.
Da li cemo da podilazimo Flecer Munsonu, kao statistickoj krivoj vrlo vrludavih nizova tacaka, posto je to ipak deo licnog miljea, a krive su samo pokazni oblik, svako nosi svoju krstacu i razlicitost krive, ili cemo da modelujeno linearan sistem umesto laudnes krive.
Po meni je linearan sistem tehnicki korektnija prica, bar u domenu mogucih linearnosti.
Ne mozemo da imamo linearan odziv prostora, ne mozemo da imamo linearnu efikasnost zvucnika, ali mozemo da linearno pojacamo signal sa snimljenog materijala.
Ne postoji Flecer Munson u biasu na koncertu, postoji izvor akusticne energije, velike snage, velikog broja instrumenata u velikoj zapremini vazduha. Mi samo mozemo da prenesemo blagu kopiju, modelovanu i zapamcenu na nekom mediju, i da pokusamo da ukrademo delic utiska, uz pomoc naravno zapamcenih elemenata utiska. Sa koncerta, naravno..
Ili da sa nekim zapisom zamislimo ambijent, takodje koristeci iskustvene korektive modelovanja utiska.
Zato sam za tehnicki korektan svajseraj, tamo dokle svajseraj moze da dobaci, a modelovanje utiska je licna stvar svakog pojedinca. Vise vredi jedna poseta koncertu, nego svi probani kablovi...drugacije sklepanog zakljucka.
Ukratko, uzivati u muzici, a svajseraj odraditi po svajserskim "zakonima". Nema magicnog praha, ima magicnih iskustava.