11.03.2018. Narodno Pozorište Beograd - Vilijam Šekspir - Ričard III, režija Snežana Trišić
zna li neko od Beograđana, čija je bre ta mala Trišićka? baš ju je krenulo - 17 predstava, Sterijina nagrada, dve velike produkcije, asistent na FDU.. ali, moram da rečem da je to - ničim (ama baš ničim) zasluženo.. mora biti da je neka zavičajno - klanovsko - političko - gejevska (precrtaj nepotrebno) varijanta, uz čiju pomoć lagano dobija poslove i nameštenja širom Majke Srbije i arči ono malo para što se izdvoji za kulturu, podskup pozorište.. sinoć je i tapkaroše ojadila: kupih na sajtu dve poslednje vezane karte (bilo ih je još dve - tri pojedinačne) u parteru.. očajni mučenik tapkaroš, skrhan saznanjem da je načisto pukao, nudio mi da menjam moje za njegove karte uz doplatu od 50 dinara - ispostavilo se da su moja mesta bolja od njegovih to i iskustvo sa njenom Decom Radosti, sa koje sam sredinom drugog čina prvi put u životu izašao sa predstave, me ispunilo crnom slutnjom.. ali jbg, mazohista sam.. leči se to znam, ali nekate - valja povremeno odgledati poneki shit (ma bullshit ), posle se lepo isprazniš, najebeš joj se i oca i majke li joj netalentovane, i ostalu joj rodbinu spomeneš uz žal što govno ne zatukoše blagovremeno, još dok je ko mala davila mačiće po kvartu.. i bude ti fino posle, nako pravednički
dakle, predstava je loša
loša je zbog mnogo stvari, ali ne i zbog glumaca.. prvenstveno zbog stupidnih prekida radnje raznovrsnim naglašavanjima - lupanje štapom o pod (komada 1 do 5), predomišljanjem na koju stranu (pa se vrati) da se izađe sa scene, neadekvatnom muzičkom podlogom koja liči na EPP džingl (tip cipiripi), besmislenim pomeranjem kulisa (napred - nazad), stupidnim spuštanjem rešetke na scenu.. sve to je traaaajalo (bez preterivanja, na te gluposti je potrošeno sat vremena od ukupnih tri) i prekidalo radnju, seckalo, cepalo, otezalo, mučilo glumce (jel' treba dva ili tri puta da udarim štapom o pod?) i publiku, i postavljalo rediteljku u središte radnje.. ništa pozorišni pokret, niente igra, glumci raštrkani po prevelikoj dubini scene pogleda uperenih ka nebu, sa izraženim patosom deklamuju jbt.. čak je i ono poznato - Kraljevstvo za Konja, što ga je izgovorio Igor Đorđević, a bez njegove krivice, ostalo nekako praznjikavo
u vreme kad je Snjeguljica u dvorištu sahranjivala drugaricinog kanarinca, štono ga je udavila dok ova nije gledala, '86 je na Paliću bio Šekspir-Fest: 52 dana, 6 premijera KPGT i još toliko gostovanja, Tit Andronik Dušana Jovanovića, sa Radetom Šerbedžijom na motoru i na zidu smrti, to Trišićka nije mogla da vidi.. ali je mogla da pogleda Hamleta Aleksandra Popovskog Nebojše Glogovca, ukoliko nije bila zauzeta održavanjem svoje virtuelne ličnosti na internetu.. Šekspir međ Srbima se davno zapatio, Sima Pandurović ga je prevodio još onomad..