Posle večerašnjeg gledanja The Hateful Eight slobodan sam da kažem da sam optimista glede Tarantina- možda veći nego ikada da će praviti još dobrih filmova.
Iako film počinje spektakularnim zimskim pejzažom, uz mračnu, sugestivnu Morikoneovu muziku, on je zapravo kameran i lako ga je zamisliti kao dramu na pozorišnim daskama.
Pomalo ostaje žal da nismo videli više tih Panavision 70 pejzaža monumetalne prirode, ali odluka režisera da se suzdrži može se uzeti kao opravdana i dobra.
Od tih scena "od spolja" ne mogu a da ne izdvojim izvanredne fizičke scene vođenja konja u sklonište, ili zabadanja metalnih kočeva da označe stazu ka staji, ili ka zahodu, objektima koji su odvojeni od glavne zgrade.
Zapravo, slike vejavice i zime od spolja, pojačavaju tenziju unutra, gde se glavni sukob i događa.
U Mininoj pozamenteriji mešaju se brojni Tarantinovi kvaliteti i stvaraju intenzivan filmski doživljaj. Za razliku od svih prethodnih Tarantinovih filmova, koji se bave jedinkom (pojedincem), u ovom filmu je sve u službi snažne moralne poruke koja se emituje i u koju se lica stapaju.
Sa te strane, ovaj film priziva najbolje od klasičnih holivudskih majstora (Kapru, Forda,...), koji su kroz likove koji su tumačili velikani poput Džona Vejna, Džejmsa Stjuarta i drugih, umeli da gledaoce okupe oko čvrstog stava. Nakon gledanja The Hateful Eight ne mogu da ne mislim na Divan život, ili još bolje na Liberti Valansa - drugim rečima: ovo je izvanredan film!
Gledajte ponovo!
Gledajte obavezno!