Za Mišimu sam po prvi put čuo zahvaljujući Polu Šrederu.
Bio sam jedan od zaljubljenih u Cat People, nakon kojeg dolazi Mishima.
Za sve ove godine, zavoleo sam pisca i pročitao gotovo sve što je dostupno na srpskom jeziku.
U međuvremenu, zavoleo sam i muziku Philipa Glassa, pa ipak, do pre nešto više od mesec dana nisam gledao film.
Sticaj okolnosti. Čak se i ne sećam otkud ideja da ga baš to veče gledam. Par večeri kasnije, sedeću sa prijateljem u jednoj od kafana na Petrovaradinskoj tvrđavi, na terasi, dotakosmo se priče o Glasovoj muzici, vinilnim izdanjima,...
Dan na poslu, nakon vikenda, zatekoh sebe kako tragam na Discogs marketu. Uveče sam u Leili, kopam, sledećeg dana nakon posla u Yugovinylu, gde sam jednom pre par godina već propustio da pazarim ploču, i - pogodak!
Mishima nije u idealnom stanju, omot je iskrzan na ivicama, ploča ne izgleda ni malo lepo, ali ovog puta je probam na gramofonu - ne zvuči loše kako izgleda. Kupujem!
Večeras sam završio jednu od dve zbirke priča Jukio Mišime, koje je objavio Tanesi
Uz odgovarajuću ploču na gramofonu:
Kako cover art izgleda mračno i agresivno, uglavnom okrećem poleđinu, na kojoj je divni Zlatni paviljon.
Schrader je biografsku filmsku priču upotpunio poetskim vizijama zasnovanim na ključnim odlomcima iz Mišiminih dela koja rasvetljavaju njegov život, ili poetiku. Glass je, tražeći dramatičnost, upotrebio više dobošara koji sviraju u ritmu (vojnog) marša, dok je filozofsku i lirsku stranu filma ilustrovao divnim gudačkim pasažima (Kronos kvartet).
Za Glasa, Šredera i Mišimu:
Glass:
Schrader:
Mishima: