Sasvim Vas razumem i mnogo njih je tako spašeno u mojoj (podužoj) vozačkoj povijesti, bometar je (bio) moj dobar drug, uz merenje prave skladišnosti, ali, kako su došli zatvoreni mog druga čika Radeta sam prestao pos(j)ećivati oko toga jer je i on rekao da je, nekada, neljudski spašavati brain-dead slučajeve. A, starenjem, i korisnik postaje vrlo loš saradnik u trenucima kada mu je vozilo potrebno. Skuplja dara nego maslo, što bi rekao naš narod. Bio sam strpljiv kroz ratove, 90-te al' me je pandemy učinila malo manje strpljivim. Ako sam načinio grešku priznajem je i ne stidim se.
Update₁: Moja porodica bi se valjala od smeha kada bi videla da se pravdam da jesam cicija pošto je to u našoj obitelji axiom. Nekako sam to prevazišao čistom željom da mi vozilo bude na raspolaganju kad god ja to poželim, iz bilo kog razloga, a bilo ih je, kako zdravstvenih tako i porodičnih, i moja vozila su se pokazala kao najpouzdanija u okruženju. A nije da nisam uspeo da ovladam raznoraznim veštinama buđenja iz duboke nesvesti raznih vozila i slično.