Hvala Borko,
U odnosu na XA, Aleph ima meksi zvuk ( nije muljav ) sa velikom punocom, koji mu verovatno dolazi od spektra harmonika i single ended prirode, sto mu na instrumentima daje utisak da je izvodjac tu u sobi. Ima jako dobar fluid, bez imalo elektronskog potpisa. Jace strane su mu prezentacija instrumenata, glas i odlicna scena. Bass mu je odlican ( barem na mom Alephu jer ima 6 izlaznih po kanalu ) ali nije za slusanje Metallice ili nekog hard cora recimo. Tu ne moze da razdvoji sve kako valja. Sa funkom, popom ili minimal tehnom izlazi na kraj nekako.
XA ima jako slicnu boju zvuka, punu zivota i prefinjen ton. Medjutim on ima enormnu dinamiku, ultra je utegnut po celom spektru i slaze detalje neverovatno dobro. Gornje i donje ekstreme odradjuje perfektno. XA svira bukvalno sve, od klasike pa do najtezeg hard kora, i sve zvuci jako dobro.
Deda Nelson ga je uradio tako da je brutalno jak, a u isto vreme nezan i prefinjen. Jako je tesko spojiti te dve stvari ali ovde to zaista radi tako. I naravno, dok je Aleph prilicno osetljiv na kutije ovaj svira na svemu, boli ga ona stvar na sta je nakacen. Zanimljiva stvar kod Xa je da ne drzi pod brutalnom kontrolom samo bass, vec utegne kompletnu kutiju, cak i visokotonac, tako da kutija nimalo ne svira za sebe, radi tacno ono sto joj pojacalo kaze.
Dok Aleph ima DF oko 40, XA ima realnih, izmerenih 1000.
Oba pojacala dele zajednicku karakteristiku a to je da nikada ne umaraju uho, pa makar i posle 10 sati slusanja muzike.
Zvucnici su dobri, ovaj model JBL a mi prija i sa XA sviraju odlicno, a i mali Alephi se nisu obrukali, izgleda da im leze na neki nacin. Sledeci projekat je neka mesavina line aray zvucnika sa aktivom, ali to na jesen