Uglavnom ga drže velike američke firme, država i vojska sa jedne strane, a Kina sa druge isto sa državom i vojskom. Amerika trenutno ima prednost u modelima, GPU infrastrukturi, softveru, kapitalu i celom tom ekosistemu, dok Kinezi pokušavaju da zatvore svoj lanac i prestanu da zavise od Amerike i Tajvana.
I tu dolazi zajeb sa čipovima. Najjači AI danas ne postoji bez ogromne količine vrhunskih GPU-ova, a njih ne napraviš samo tako što nacrtaš dobar dizajn. Tu su HBM memorija, EDA alati, litografija, proizvodne mašine i na kraju fabrike koje to mogu da ispeglaju u ogromnoj količini. A u samom centru te priče je Tajvan i TSMC. Zato Amerikanci ne gledaju Kinu samo kao konkurenta u AI modelima, nego i kao državu koja pokušava da napravi sopstveni kompletan lanac, od dizajna čipa do fabrike i gotovog AI sistema. Ako Kinezi jednom uspeju da zatvore taj krug, američke zabrane izvoza čipova i opreme više nisu prepreka.
Interes je vrlo prost. Ko prvi napravi dovoljno moćan AI dobija ogroman skok u proizvodnji, nauci, vojsci, špijunaži, ekonomiji, projektovanju svega živog i neživog. Zato je problem sa pričom koja se sad fura "hajde svi da stanemo" jer to ima smisla samo ako baš svi stanu. Ako Amerikanci zakoče, a Kinezi nastave, dobio si samo to da je jedna strana dobrovoljno stala.
A sad ubaciš u priču AI koja pomaže da se projektuje sledeći GPU, novi GPU omogući više računanja, više računanja napravi bolji AI, bolji AI projektuje još bolji čip i tako ukrug. E tu više nije zonfa ko je prvi u trci nego dobiješ tehnološki cirkus koji sama sebi povećava bryinu.
Zato se svi i cimaju. Ne jure AI zato što su zaljubljeni u robote, nego zato što niko normalan neće prvi da izađe iz trke dok ne zna šta će onaj preko puta uraditi. A kinezi su zajebani igrači ovde.