Samo da pobliže objasnim moj slučaj.
Odem da nešto privatno šljakam u Žitoradju. Jedina fabrika koja nešto radi ( čujem da je i ona sad propala). Dve znamenitosti u varošici su još i Cecina kuća i kuća Smiljka Kostića. I jedna i druga neprimerene komšiluku. Jedna ko trgovački centar Kalča ( poluprovidno staklo, kule i rterase, džip ispred) druga ko tvrdjava na vrh brda ( sa kovanom ogradom koja košta kao i kuća otprilike).
Treća znamenitost je biblioteka koja zapošljava 7 bibliotekara , a po rečima mog domaćina, u istu on ne pamti da je neko "ulego" u zadnje dve tri godine. Hebi ga, blagodeti partijskog zapošljavanja ( u malim sredinama). Najboljiji posao na celi svet: Bibliotekar u Žitorađu.
Da ne dužim , odradim ja posao, a pomagali mi tu neki momci iz fabrike, pa rekoh sebi ajd da odem da kupim po pljeskavicu i pivo da ih častim. Prošetam se do centra mesta ( jedine raskrsnice) i nadjem pljeskavdžinicu. Prazna, nidje nikog ( dobar nagoveštaj da begam odatle ). Naručim ja i sednem u baštu da sačekam. Nije bašta nego streja ispred radnje na četiri direka i sa dva astala. Ječi Ceca ( a i šta će drugo u Zitorađu da pušćaju) i meni pogled mahinalno nagore ka zvučnicima.
A ono Tannoyi sas zlatne korpe, oljuskani, ispucali, odlepljen furnir na pojedinim mestima, ušrafljeni u njih oni holšrafi sa kukicom i okačeni o lance pa na gredu. Od klaćenja na vetru i udaranja u grede svi izubijani jadni.
Kad se tad nisam šlogirao. Izgubim apetit, ponesem narudžbinu i vratim se.
Prošlo je dosta od tada a ja i dalje ne mogu da prežalim one Tannoye. Kako su dospeli tamo, zašto su onako kabadahijski tretirani, nemam pojma.