Proveli smo, rekao bih najhladnija, četiri dana u Kedar selu, sa unucima.
Koliko god je pretila i grabila, druge (deda je prošao sve i svašta u FAP-ovima i TAM-ićima kao i guseničarima), poledica, padao sneg, bilo hladno, mačke su činile sve da nam uđu u kućicu, pogled im je govorio koliko im je hladno, vodio sam ih do obedaonice, bilo je kao u bajci. Unuci su napravili sasvim nove staze u snegu pored puta, grtalica je radila bolje nego u gradovima, sve je bilo na najvećem noviou, hrana, struja, mreža, sve je radilo kao da je leto. Ljudi ljubazni od ranje, pumpe, do Kedra. Nemam reči koliko je to uigrano i spremno na osmeh. Jojš jednom hvala ljudima koji su ga napravili i Vb za taj dragulj na vrhu... Mislio sam, kada smo stizali, da smo dobili težak zadatak da odmenimo roditelje im u zahtevnom vremenskom trenutku a mi smo uživali, skoro pa sâmi, dobro, bilo je i drugih gostiju ali je raspored takav da ne osetite ostale, u kućici od divnog drveta. Bajka. Da, grešim, nije trebalo da hvalim, posle će, roditelji im, teško naći slobodno mesto... No, domaćini su to i zaslužili. Nisam ljubitelj zimskih čarolija ali, samo sa rukavicama, dva kliska, nisu i bili potrebni, priroda je dovoljna, i dva unuka spremna na sve što im šašavi deda može ponuditi i baba dozvoliti dedi da im pruži, proveli smo se bogovski a nismo i pokušali da odemo na skijalište i spuštamo, na gumama: unuci kažu, ne, 'oćemo ono što deda nudi... Matori loodak. Hvala Vb!