Ovo je bilo zanimljivo štivo. Prava socijalno elitistička drama jednočinka za pola šest ujutru. Da li se to kojim slučajem odnosi na neke od slika koje sam ja postovao (možda ima tu neki stain kojeg nisam primetio, ja sam još uvek stEin)? Ako ne, onda i dalje ostaje zanimljivo štivo jer ovako bunovan uz prvu jutarnju kafu ne znam o kojoj slici je reč a ako da, onda imam i ja koju da dodam, ali ne da uđem u raspravu koja sigurno ne vodi nigde, nego da naprosto opišem okolnosti pod kojima neke slike nastaju... Ne zato što moram bilo kome da se išta pravdam, no samo da pojasnim... Za slučaj da ipak neko želi da uđe u besmislene rasprave, jako prosto... Na fotkama 1 i 2 (mogu se naći na flickr i youpic stranicama gde postavljam svoje fotke) je drugarica koja radi u prodavnici na ćošku. Njena motivacija za dolazak kod mene je činjenica da je do sada "najbolja" slika koju je imala urađena mobilnim telefonom kao selfi i ona na ličnoj karti. Da se niko ne ljuti, ali ako su nekome to najbolje slike koje ima, onda, jel... nema se šta čuditi zašto neko smatra da ne izgleda dobro na slikama. Elem... Dogovorili smo se oko nekih osnovnih pravila funkcionisanja, došla je, i naprosto je želela da postigne neki efekat i ja sam posao odradio. To je to. Ni manje ni više. Moje je bilo da pripremim osvetljenje i prostor, tehniku i slikam, a potom provedem nekoliko sati na svakoj da eliminišem milion sitnih grešaka na koži.. Ima još nekih slika koje nisu za objavljivanje nego samo za njene oči a to ja naprosto moram da poštujem, tako da ko iko misli da će je videti skroz obnaženu, to neće ići uz moju pomoć. To je apropo slika sa satenom. Dakle, "ćao, želim dva zelena zeca..." ok, izvolite vaša dva zelena zeca... Trebalo bi da se nađemo još jednom tokom ove godine za još jednu sesiju, a onda ja biram...
Meni je dosadilo da radim slike dokumentarnog karaktera... Dosadilo, pa dosadilo...
Na prvoj slici je čovek koji pokušava da nakrpi zakrpu za kućni budžet svirajući dela Mocarta, Baha i Vivaldija, francuske šansone i poznate melodije iz filmova na trgu... Na drugoj, beskućnik iz Amsterdama koji ne prosi nego pomaže zagubljenim turistima da lakše nađu ono što traže... Tek ako proceni da smo zahvalni zbog pomoći, spominje kako je beskućnik i da ako nam nije problem, da mu malo olakšamo... Dopala mi se njegova iskrenost jer je bio presretan kada smo ga poveli na klopu... Ispričao nam je stvari o Amsterdamu koje ne bismo našli ni u jednom turističkom vodiču... Iz takve perspektive, ove slike po meni, imaju smisao postojanja, a iza svake je mnogo više od pukog okidanja...
Da li se može uraditi bolje? Uvek može. Da li je ovo najbolje što ja umem? Možda. Ipak, držim se premise Joe Edelmana: "remeber, your best shot, is your next shot"
U slučaju želje da se nastavi razgovarati na ovu/ovakve teme, bilo bi najbolje da pređemo u adekvatnu temu jer ovde je to potpuni offtopic...