Što se mene lično tiče, ja nemam puno potrebe za visokom tehnologijom koja bi se direktno povezivala sa samim programom. Moji razlozi za odabir SWX su bili skoro pa banalni, pokušaću po redosledu...- Prijatelj koji nam radi uslužno rezanje na laseru koristi SWX (samim tim, priprema dokumentacije u nekom SWX 3D formatu eliminiše potrebu za konverzijama i eventualnim greškama tokom konverzije)- Došlo je vreme da manje sati efektivnog rada provodim za aparatom za zavarivanje a više baveći se konkretnim unapređivanjem postojećih proizvoda, odnosno, unapređivanjem elemenata proizvoda koji se uz pomoć komada rezanih laserom sada proizvode preciznije, kvalitetnije, estetski lepše i ekonomičnije, tojest brže a bolje.- Osim unapređivanja postojećih, treba razvijati nova rešenja, nove proizvode, ali ne samo zarad izgovora da se novije može prodati skuplje, već da se odista kreira novi i zaista bolji proizvod. - Parametarsko modelovanje je ušteda na kub. Štedi crtanje svakog elementa svaki put iznova (osobito elemenata koji se ugrađuju na više delova, sklopova, proizvoda) - da budem jasan, mislim na vijke, podloške, ležajeve, čaure, osigurače, amortizere, točkove itd, itd... Potom, štedi vreme na kreiranje već postojećih delova proizvođača čije delove koristimo (npr razni kuglični, GE, aksijalni, radijalni ležajevi) jer skoro sve postoji kreirano i slobodno za download na internetu, i na kraju, višestruke mogućnosti kombinovanja jednom nacrtanih/modeliranih sklopova prilikom kreiranja tehničkih crteža.Da dam jedan jednostavan primer... tricikl sa nezavisnim vešanjem i ogibljenjem na sva tri točka, sastoji se iz mnogo sitnih delova. Kao primer, uzeću centralnu sekciju koju interno zovemo "kavez". Na taj kavez se sa dve bočne strane montiraju "krila" ("A-wings") odnosno poluge paralelograma gde radi suspenzija, sa prednje strane nosač pogona, sa zadnje strane zadnji deo rama sa volanom, a u sredinu centralni deo upravljanja koji povezuje dva nosača točkova i točkove preko polugica i volan kojim se upravlja. Kavez se sastavlja od celog niza sitnijih delova, elemenata koji su glodani od fi čelika punog preseka, cevi, laserski rezanih komada itd. Svaki od tih elemenata se posebno crta, ali na primer, glodani deo koji se u stvarnosti mora napraviti osam puta, u programu kreiram samo jednom, spajam na oba kraja cevi i to je novi segment koji se sastoji od tri dela, ali sam za kreiranje tog dela modelirao samo dva elementa od kojih se jedan dva puta dodaje. Potom, takvih sklopova mi treba 4 komada za jedan "kavez" i onda "sklop" od tri elementa snimam kao "deo" i kreiram novi sklop gde stavljam četiri takva dela i uz njih dodajem četiri puta jednom kreirani laserom rezani komad... Na kraju, suština je da se svaki jedinstveni delić mora kreirati samo jedan jedini put i može se koristiti u nekom sklopu neograničeni broj puta. Ako to nije napredak u efikasnosti i uštedi vremena, onda ne znam šta je. Najbolje od svega je da svaki delić, sklop delova ili sklop niza (pod)sklopova može da se direktno prenese i snimi kao tehnički crtež, a svaka naknadno unesena izmena u 3D model bilo kojeg dela, automatski će se prijaviti i promeniti i na ponovno otvorenom tehničkom crtežu. U slučaju da je potrebno sačuvati originalne crteže (čak i sa greškom ili zastarelim podacima) snima se fajl sa promenjenim imenom a kreiranje pdf dokumenta je kao i u većini programa pitanje dva ili tri klika mišem...Rapidograf i lenjir na hameru imaju neku sentimentalnu vrednost za prepričavanje unucima, ali ko jednom okusi slast parametarskog modelovanja... tom se tuš zanavek okori u rapidografu...