Pokušaj da potisneš puritansku mučninu i da posmatraš film neopterećen njom. Pronaći ćeš u njemu mnoge elemente drame, unutrašnje borbe. Veličina reditelja je u tome što ne nameće svoja moralna načela, već kazuje priču faktografski, ostavljajući gledaocu da je smesti unutar svojih moralnih načela. Interesantno je da publika po pravilu podiže firewall zgađena eksplicitnim scenama, ne ostavljajući prostor za bilo kakvu drugačiju percepciju. Ne vidim smisleniji način na koji bi se mogao prikazati život jedne Nimfomanke, a da nema eksplicitnih scena. Da potsetim: reč je o bolesti, poremećaju, o životu osobe koja se nosi sa tim poremećajem, o nerazumevanju sredine, o zatvaranju očiju kod mainstream publike zgrožene spoljašnjim, o nespremnosti da se pokaže saosećanje, pruži pomoć.