Partitura za Arvo Partovu Tabula Rasa, nema označenu dužinu pauza - prosto piše: Grose Pause. Bez dirigenta bi je bilo nemoguće izvesti. Primera ima mnogo, za tvoj uzrast preporučujem Felinijev Prova d'Orchestra
Vidiš, baš na ovakvu reakciju sam mislio, kada sam pisao o Nemcima u odnosu na Betovena - kod nas je potpuno suprotno: Pavić je jedan od naših najprevođenijih pisaca u inostranstvu, njegove knjige su veoma visoko kotirane, svugde u svetu ga književni kritičari uzdižu, dobio je brojna priznanja a njegovi romani se dramatizuju za pozorište - češće i mnogo više u inostranstvu nego kod nas. Zašto? Zato što bilo ko, kao evo sada i ti, može da ga lagodno zapljune, proglasi folirantom, čak i psihoanalizira, spočitavajući mu šta je zapravo želeo da postane, a da zbog toga u najmanjem ne bude diskvalifikovan iz bilo kakve diskusije o književnosti.
Neverovatno je kako se lako ničim utemeljena sopstvena ubeđenja, osim u prvom slučaju generalizacijom, a u drugom slučaju sopstvenim vrednosnim sistemom, hrabro iznose kada je domaći autor u pitanju.
Dakle: Dirigent je preko potreban orkestru, i da - Miloradu Paviću je mesto baš pored Nikole Tesle.