Ne, to je lična odluka, nisam isključiv, samo meni ne leži... Možda sam, zato, i smiren sa *nix-ima. Ili je to posledica vezanosti za početke...
Ne obeshrabrujem sledeća pokolenja, naprotiv, sada gledam Minecraft crtaće-video sa unucima, obuku ostavljam njihovom ocu. Uživao sam na Goču da ih gledam kako se igraju na spravi koja simulate stare igrice (Mario) i, kao pravi starac, ispokazivao im na Yt kako je to, nekada, stvarno izgledalo, gledao sam im oca kako igra, obezbeđujući IT podršku, (prva mrežna veza u našoj višespratnici, gde smo, tada, živeli, je delo mog sina i njegovog druga. Otac tog druga je došao, iako IT stručnjak, da se raspita kod nas, kako njih dvojica nešto igraju a nisu u istoj sobi... Nasmejao sam se, znajući da sam, kao slučajno, „zaboravio“ neku opremu u dečijoj sobi... Znalački je to upotrebio, bez razvlačenja cable-ova po zgradi, nije tada bilo bezžičnosti...) njihova majka (snaja) kaže da je i ona dopunila svoje znanje o toj igrici kada su joj dečaci pokazali neke videos, iako je igrala kada je bila mala. Sve u svemu, vrlo lična odluka koja nije prenosna.