Jump to content

Kazalište Pozorište Gledališče Teatar


Preporučeni Komentari

25.03.2019. Bitef Teatar, M.I.R.A. režija Andraš Urban

na kraju se scena ispraznila, Mirjana Karanović kao Marljiva, Iracionalna, Radosna, Ako, baš me briga, Mira Trailović, se povlači duboko u gledalište, koje se pretvara u teniski teren na Dedinju, na kom 1972. ona uvežbava državni i partijski vrh, blagom naklonu (kniks) kojim će ukazati poštovanje Britanskoj Kraljici Elizabeti, tokom njene skorašnje posete Beogradu.. Kraljica se tada u Beogradu zadržala, neuobičajeno dugih, 6 dana, izrazila sumnju u metalostrugarsku naobrazbu Josipa Broza, a po povratku zamolila Ričarda Bartona da prihvati ulogu Maršala, u jednom Jugoslovenskom ratnom filmu..

scena je bila prazna, zato što nema više tih ljudi, koji su prilježno, po Mirinoj komandi uvežbavali kniks.. nestali su, nestala je i država koju su mnogi želeli da posete, nema više ni onog Beograda, gde je Mira Trailović osnovala Atelje 212, Festival Bitef i Bitef Teatar..

često se u pozorišnim kuloarima čuje pitalica - da li bi ovo Mira pustila? to je posledica regresije, sveopšteg propadanja, koje nam se događa u poslednjih 30 godina.. to je i posledica prevladavajućeg licemerja koje je zavladalo našim društvom, u kojem je Mira Trailović danas Majka, a onomad, kada su je smenjivali i čerečili, pa čak i promenili bravu na njenoj kancelariji u Ateljeu, tada je bila Kučka.. Mi više volimo mrtve, nego žive heroje

dakle, M.I.R.A. je predstava, u kojoj glume Mirjana Karanović, Suzana Lukić, Anđela Jovanović, Isidora Simijonović i Gorica Regodić, uz muzičare Danila Tirnanića i Ivana Mirkovića, kojoj je Mira Trailović samo povod, mesto iz kojeg se započinje i kom se povremeno vraća.. Urban je priču započeo na Gazimestanu '89, masovnoj grobnici iz koje se od aplauza ne čuju krici

bitef_4319_tw630.jpg

neprijatna je Istina koja nam se spočitava sa scene.. teška i poražavajuća.. niko bolje od Urbana, tu i takvu istinu ne ume da za par minuta da saspe u lice.. Urban to, preko svojih glumica, čini žestoko, preplitanjem pojedinačnih molologa, njihovim ubrzavanjem, i na kraju stapanjem u kakofoniju besmisla iz koje kao vrhunac i reči budu poražene i pretvore se u - bla, bla..

ta, bla - bla scena, ogoljeno prikazuje u šta nam se društvo posle 30 godina pretvorilo.. i ne samo ta scena - predstava nema loših momenata, glumice predvođene Mirom Karanović, žestoko, zdušno i složno, bez suvišnih pokreta i patetike vladaju scenom i publikom, čineći ovu predstavu vrhuncem ove pozorišne sezone.. predstava je od onih koje ostavljaju nemim, barem na pola sata..

 

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

P.S. reč reditelja, Andraša Urbana zavređuje da se ovde postavi:

Dobar dan, umesto zbogom.

Teško mi pada da napišem reč reditelja. Mučim se. Želim biti iskren, skoro iskren, kao uvek. Znam da će to jedino mene boleti……

U toku procesa na predstavi često se postavlja pitanje sa strane zašto M.I.R.A. sa tačkama, šta znači Mira, nikad nisu čuli za taj akronim, ko su Mire… Odgovorim da to znači Međunarodna Implementacija Radikalne Anarhije. Iz šale. Ako vam to nije dovoljno, evo šta je Mira Trailović rekla o tome kada su je novinari jednom pitali hoće li da se predstavi: M - kao marljiva, I - kao iracionalna, R - kao radosna, A - kao ako, baš me briga. Mira.

U osmoj minuta živog prenosa Miloševićevog mitinga Bratstva i jednstva na Ušću, gde su nas sve spajali Sava i Dunav - Sava nas međusobno, Dunav nas sa svetom, pojavljuje se Mira Trailović na otprilike dve sekunde, pa nestaje u švenku… Lepo se obukla, već je penzionisana, smrtno bolesna, još radi na stvaranju Bitef teatra, i otišla na skup, koji možemo okarakterisati i kao kraj jedne ere, jednog pozorišta, to jest jedne kulture. Gotovo je, ne treba nam više kreativni kritički intelektualac, nama treba nemisleći čovek. Nama treba podanik.

Neko me pita, da li bi Miri Trailović bilo oprošteno da je preživela. Poigrajmo se s tim kako bi bilo artikulisan i socijalizovan novoosvojeni teatar da je mogla ispuniti, recimo, prvu etapu od par godina. Kažem pa nije joj oprošteno ni samo to što je bila. Izuzetna. Svi se slažu da šta god budemo mislili, saznali o njoj, jedno sigurno nikad nije bila: nacionalista. Čujem kako je to Ušće još uvek bilo nešto drugo, da je to još bio drugi Milošević, da se nije znalo, da se tu radilo o slobodnom društvu, o slobodnoj Srbiji. Zanimljivo je da sam tada imao 18 godina. Pitam se - a kako smo mi, klinci, znali da je to zlo. I ništa drugo.

Ljubiše Ristića, uprkos tome da se svi slažu da je najveći, ili bar jedan od najznačajnijih ikada, nema na našim scenama. Ako se prebacimo na drugi film, eto, šta je sa Kokanom Mladenovićem, koji je, ipak, bio mlad za penziju, pa je poteran. I iz grada. Da, možemo sad reći, pa dobro, sad će on da radi i ovde i tamo. Hoće. A šta je sa potrošenim godinama? Ili, zar nije od svih nas mnogo voljen Oliver Frljić, čijim poznanstvom svi žele da izgledaju malo viši i važniji, dao objavu da želi da napravi predstavu o onome čije se ime ni dalje ne izgovara u pozorištu? Radi li on tu predstavu? Da li je potrčalo neko pozorište da se ponudi kao producent?

Onomad je za Bitef važilo jedno partijsko pravilo: može sve, samo ne sme da se dira delo i lik Josipa Broza Tita. Kaže mi jedan poznanik, da je isto i sada. Sve možeš, samo Vučića ne diraj. To nije istina. Ne može se sve. I nema ko da radi sve. Prolaze mi kroz glavu svi pritisci oko nekih mojih predstava. Kako su vešto, bez da iko posumnja, sklanjane sa repertoara, ili nisu igrane, osim kad se baš moralo, uvek uz neki glupi izgovor zašto je tako. Razlozi sigurno nisu bili umetnički. A solidarnost među nama baš i ne postoji. Podanici smo. Ako ne politici onda egzistenciji. Položaju. Sopstvenom.

Bliska saradnica mi kaže u šali da se ja uvek potrudim da me, kad radim negde, ne zovu više. Nasmejem se. Da, tako izgleda. Jebi ga. To “jebi ga” urlam u sebi. Samo pokušavam biti iskren. I dobar drug. I to boli. Na svoj način.

Svestan sam da je ponekad mnogo opasnije dirnuti u pozorišnu čaršiju nego u vlast, ili u politiku. Vlasti bi bilo dovoljno da ima samo malo smisla za humor. Ali čaršija ne prašta.  Gde su nam te takozvane kritičke predstave za koje tvrdimo da ih ima, da smo to već sve radili, ogulili i naciju i veru i državu i čoveka i sve… Postoje delimično u našim sećanjima - da, bilo ih je, po neka nekada, mi mislimo da ih ima i sada, čini se da je tako, a onda, ipak, shvaćamo da ih nema. Naše kritičke predstave samo služe da oprostimo sebi. Zli činovnici dramske literature postaju voljene ikone. Esencija duha našeg naroda. Pokušavamo da od toga krojimo neku nacionalnu specifičnost, neku vrednost ala Balkan, koju niko na svetu ne može da shvati, jer smo mi toliko specifični, mi toliko bolje znamo šta je život, draž života, pa smo, samim tim, i ugroženi, jer mi znamo suštinu. Ali ljudsko zlo je ljudsko zlo. Glupost je glupost. Krv je krv. Umiremo u pozorištu od arogancije, prepotentnosti i osrednjosti. Od nebitnosti. Od beznačajnosti. Da se ne talasa. Najjednostavnije i najseljačkije rečeno. Ako neće vlast to da odradi, odradiće taj burazerski promiskuitetni establišment u kome je svako svakome nešto, armija zaposlenih glumaca - tehničara, kojima ne pada na pamet da na sceni prihvate rizik. Da shvate da su odgovorni. Da nam je maltene dužnost izaći iz komfort zone. Da je to što oni zovu Stanislavskim glupi izgovor za nerad i šmiru. I funkcionera koji se predstavljaju kao sponzori predstava i pozorišta. Onih stvari u koje se ni malo ne razumeju. Nacrtaj ti prvo konja, portret, pa ćemo onda o apstrakcijama… Sećam se tog neizmerenog straha mladog reditelja: da li znaš šta hoćeš? A to znači da li znaš objasniti na nama prikladan način. Teror glupo shvaćenog realizma. Ali jedino se to razume. Došao Joco i rekao Miri… i na kraju su svi izginuli... Onda znam šta igram. Priču. Lik. Jebo vas lik. Ne volim nasilje. Ni bilo kakav oblik straha. Ne podnosim.

A druga strana? Nezavisna struja koja jedva da i postoji? Najvećim delom ima problem da je nezavisna. Zajebani individualci koji su sa strane, koji su slobodnjaci, govore da im je najveći problem da ne pripadaju onom zavisnom delu, establišmentu. ”Bez institucionalnog pozorišta ova druga ne bi mogla da postoje. A tek na njegovim manama slobodna pozorišta mogu nastajati, pošto im ova to omogućuju: ili su glumci prezaposleni ili uopšte nemaju posla. Lek je, dakle, u jednom novom pozorišnom konceptu. Nema u svetu glumca koji uđe u pozorište i bezbedan je do kraja života - a kod nas je to redovan slučaj. To se mora eliminisati, makar bilo u suprotnosti sa samoupravljanjem, sa Ustavom. U pozorištu takvih prava ne sme da bude. Neko ko za godinu dana dokaže da nije dobar glumac, ima da traži mesto sekretara u preduzeću, a ne da sebe zove glumcem i celog života prima platu, iako na to nema pravo.”(M.T.)

Želim da kažem da će doći neki klinci koji će preko noći promeniti brave naših pozorišta. I gotovo. Počistiće se ostaci mrtvog teatra. Provetriće se pozorište i smrad leša će nestati. Krenuće od praznog prostora, i tako dalje…….

Sećam se koliko puta je za neke moje ranije predstave rečeno da smo to svojevremeno videli na Bitefu. Stalno sam se pitao kako vam ono što svaki dan gledate već 150 godina i što ne govori ni o čemu, ne smeta. To niste videli na Bitefu, pa vam ne smeta. Mi smo bili oni klinci koji su sa svojih 17-18 godina gledali slike sa nekadašnjih Bitefa i zamišljali te predstave. Danas to deluje kao kad se rokenrol slušao sa radio Brisela, ili kad je tata doneo ploču iz inostranstva. To nam je bila potvrda. Ali mi smo se identifikovali sa onom slikom Bitefa koji je pravio skandale, koji nije prepoznavao granice, koji se sa pozorištem bavio kao sa novom formom. A ne sa onim koji se gledao pod paravanom avangarde. I pozorište smo uzeli ozbiljno. To jest smrtno neozbiljno. Gde se provede ceo život. Gde baš ne želimo da prihvatimo određenu matricu narodno-dramskog teatra, ni glumačkog ni rediteljskog foliranja.

Onaj kulturni prostor, taj zajednički, raspao se maltene u tom trenutku kada smo krenuli da zakoračimo u njega. U velikoj krvi, u velikom zločinu se raspao. I tom zločinu nema kraja. Traje.

Šetam ulicama Beograda. Retko to radim kad sam u procesu. Teško je izaći iz sopstvene glave i zatvorenih prostora. Volim ovaj grad. I svaki put to iznova shvatim. Da. Volim. 92. sam imao premijeru Hamleta na Kalemegdanu, na Bitefu pod embargom. Prvi termin za premijeru sam otkazao. Dobio sam novih sedam dana da završim predstavu: seks, ubijanje, klanja, egzekucije maljom, čekićem, noževima, vatra, nekrofilija, licemerstvo, seks, seks, seks, zlo. I ljubav neka. Sećam se sebe - stojim pred prozorom visoke hotelske zgrade. Razmišljam o samoubistvu. Da skočim. Nisam. Ne znam zašto nisam. Hodnicima hotela prolazili su ljudi u maskirnoj uniformi. Valjda sam i tada voleo ovaj grad. Jovan Ćirilov me pitao na Kalemegdanu kako se kaže na mađarskom ta i ta rečenica iz Hamleta. Ja nisam znao onako pravo da citiram. Kažem - ne znam sad, zbog procesa. On diplomatski odgovori - da, da, jasno, naravno…. Godinama sam se stideo zbog toga.

Idem na probu: Suzana Lukić, Isidora Simijonović, Andjela Jovanović, Gorica Regodić i Mirjana Karanović. Mira. Mire. M.I.R.A.

“Nikad mi niko nije poslao nezarađen novac, nikad nisam dobila na lozu, ništa lako

postigla… A kad godine budu prošle ostaće anegdote i etikete koje najmanje

podnosim - da sam bila snalažljiva, entuzijasta, uporna, lepršava….” (M.T.)

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

6 hours ago, Woland said:

25.03.2019. Bitef Teatar, M.I.R.A. režija Andraš Urban

. . . 

Uvek kada procitam tvoj/e prikaz/e shvatim da si definitivno pogresio profesiju. :)

Sjajno. :clapping:

Posle procitanog o ovoj predstavi imam dva utiska - gorko i bolno. 

Jos uvek sam u nedoumici da li bih mogao izdrzati ovu predstavu, a ostati pribran ?

Uzecu dodatni cas kod tebe prvom prilikom kada sednemo na neku od nasih vec hronicnih ( :D ) audio seansi, zamoliti te da me instruriras da li da idem ili ne ?

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

^ profesija je precenjena [emoji3]

dideš, nego šta.. teška je predstava, ali zavređuje, nas matore potseća na vreme koje smo zaboravili, za koje se danas čini kao da smo ga sanjali.. ali ipak, čvrsto je u sadašnjem vremenu..

a, nisam napisao skoro pa ništa, ni dotakao se nisam songova, anegdota i koječega još [emoji3]

posle dugo vremena imamo "pravu" Mirjanu Karanović na sceni..

dakle - dideš, valja se [emoji23]

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

3 minutes ago, Woland said:

. . .
posle dugo vremena imamo "pravu" Mirjanu Karanović na sceni..

dakle - dideš, valja se emoji23.png

Pa kako cu ?

Mirjanu K. ono bas ne volim. 

Msm, voleo sam ja nju gledati i na platnu i na daskama, ali mi se nekako izmestila, ostisla, odrodila od svega ovoga sto nas je sklepalo.

Promenila se ona, promenio se i ja.

Godine, okruzenje, ljudi, situacija, propadanje . . .  no, dacu sve od sebe dodem ( :) ) i pogledam predstavu, ono zbog Urbana, kao i na secanje Velikoj Miri T. :worship:

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

7 minutes ago, Woland said:

^ rekoh - Pravu Mirjanu Karanović emoji3.png

lako ćeš emoji106.png

OK. Idem def.

Povremeno se "sudarimo" kao pesaci iz suprotnog smera u Katanicevoj, radnim danom oko 14 h.

Ona zamisljena, ali odlucnog koraka, ja nasmejan, srecan, jer idem kuci posle posla ( koji mi, btw, sve vise i vise ide na qrc ), ali me cekaju moji ( ili ja cekam njih kao sada :) ) i moja muzika. :wub:

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

  • 1 month later...

Danas počinje 64 Sterijino Pozorje

sterijino-pozorje.jpg

program se može videti ovde: http://www.pozorje.org.rs/wp/wp-content/uploads/2019/05/Програм-64.-Стеријиног-позорја.pdf

već video Hasanaginicu i M.I.R.A. odgledao i Vrat od Stakla, kojeg nema na programu Pozorja.. hmmm.. čini se da su sujete prevladale i uskratile gledaoce za sjajnu predstavu, neke glumce i reditelje za moguću Sterijinu nagradu.. verujem da ih je sramota i jedne i druge, sve koji su odgovorni što već godinama JDP ne šalje svoje predstave na Pozorje, pa pozorišna kritika ne upućuje nezgodna pitanja, da se neko ne bi konsternirao.. ipak, voleo bih da čujem od Selektora: zbog čega nije selektovao Vrat od Stakla?

večeras je Ateljeov Petrijin Venac, obećava ne samo zbog Mihajlovićevog teksta, već i zbog hrabre Skerlićeve režije koja istovremeno na scenu postavlja tri Petrije, iz različitih perioda, i potencijalno dobre muzike Mate Matišića

 

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

^

Najbolje bi bilo da pitamo Zlatka Pakovica zasto na ovogodisnjem Steriji nema predstave Vrat od stakla ?

Bio je ovaj clanak iz Danas-a u Kafanici, ali nije lose ponovo ga linkovati.

https://www.danas.rs/kolumna/zlatko-pakovic/o-oportunizmu-biljane-srbljanovic/

Medjutim, "Vrat" je selektovan u Rijeci na 26. Medjunarodnom festivalu malih scena.

Predstava dobila dve nagrade : nagrada frstivalskog zirija i nagrada za najbolju musku ulogu.

https://www.nedeljnik.rs/nagrade-za-vrat-od-stakla-u-rijeci/

 

 

 

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

^ Paković je u pravu u vezi nekoliko stvari u tom članku, ali sasvim je sigurno da je Vrat od Stakla, bez obzira na Biljanin oportunizam (a, nije joj prvi put da se uklapa u politički trend), zavredeo da bude selektovan.. zbog čega nije, pitanje je za Selektora, msm ko ga jebe, što se prihvatao posla ako je znao da mora da radi po diktatu.. nisam štedeo ni prošlogodišnjeg Selektora koji je uvrstio predstavu tri svoje studentkinje, koja je prvi put izvedena na Pozorju, i za koju je jedan glumac neopravdano dobio nagradu, zahvalivši se pri tom onom gay aktivisti, profesionalnom pederu Azdejkoviću.. brao za gay lobi, kojem je dozvoljeno baš SVE, ako je u korist "njihove stvari"

o Biljani može da se polemiše, ja je svrstavam međ govnare poput Dušana Kovačevića, ali im ne sporim umeće, kako to čine Paković i Bazdulj.. jasno je da to dosta govori o njima

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

^

U sustini ko jebe i Pakovica. :)

Ne mogu da budem objektivan ni po pitanju Biljane Srbljanovic, kao ni po pitanju Boska Milina ( proslogodisnji selektor ).

Sa druge strane, apsolutno se slazem sa epitetom vezanim za Dusana Kovacevica. Retko iritantan tip.

Na zalost, u ovom slucaju - Vrat od stakla, novosadska publika je u najvecem gubitku.

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

26.05.2019. Sterijino Pozorje, Petrijin Venac, Atelje 212, režija Boban Skerlić

Petrijin Venac je zahvalan tekst za izvođenje, sigurica, iako je picac još živ, kao i glumica koja je na filmu u kamenu uklesala lik Petrije kakvu je pamtimo, postavila teško dostižan minimum, ipak je to sigurica, prvenstveno za pozorišnu kuću.. i tako se i pristupilo tome, Mila Mašović - Nikolić je sasvim korekto uradila dramatizaciju, izvukla tekst iz monodramatskog u dijaloški oblik, glumci, više nego manje uradili svoj posao, reditelj doslovno ispratio tekst, scenografija svedena, kostimi korektni, pa i muzika je bila sasvim u redu, Mate Matišić ju je konteksno uobličio, sa tek nekoliko parafraza Simijanovićeve teme.. dakle, sve je dobro, a ipak nešto nedostaje

28.jpg

nedostaje igra, pokret, dinamika, posvećenje.. playground je intrigantno zamišljen: tri glumice glume Petriju iz različitih perioda, sve tri su stalno na sceni u povremenoj dopuni komunikacije sa ostalim likovima.. to pruža velike mogućnosti za igru, ali, na žalost, ostalo je to kao neostvaren potencijal.. reditelj nije imao hrabrosti, a možda ni umeća, da scene malo promeša, i tako radnju učini dinamičnijom, ili učini nešto drugo, nešto što reditelji naprave kada stvaraju magiju.. nije bilo magije, ostala su očekivanja, koja jesu bila velika, ali to je bio i jedini rizik postavljanja ove predstave.. namesto magije, dobili smo jeftina odmotavanja i smotavanja klupka kanapa kao simbol, umesto nedostajuće igre..

dakle, pravolinijska režija, jednosmerno i jednoznačno čitanje, nisu, bez obzira na sjajna glumačka ostvarenja, uspeli da nam dočaraju celokupnost Petrijine tragedije.. Jovana Gavrilović kao "gradska" Petrija, je uspela da pruži partiju koja se približila Karanovićkinoj izvedbi. ipak predstava nije loša, daleko je od loše, ali morala je biti bolja.

barem kao Črna Mati Zemla, koja je imala tu nedostajuću i prekopotrebnu igru, dinamiku, i u kojoj su glavni lik takođe glumila trojica.. nedostatak ambicije, a možda i vremena i novca za produkciju, je iznedrio tek samo prosečnu predstavu

 

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

^ idem :) msm Šljivarka.. ono - pa moogla bih da rukovodim dramom u NP, što da ne - moj CV mi daje za pravo za to.. pa evo, oću.. ali, ja neću zapostaviti svoj rad..

koji bre CV, kakav bre rad, ko bre tebe nađe da te nedoraslu postavi na to mesto... brhhmmm [emoji3]

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

Kreiraj nalog ili se prijavi da daš komentar

Potrebno je da budeš član DiyAudio.rs-a da bi ostavio komentar

Kreiraj nalog

Prijavite se za novi nalog na DiyAudio.rs zajednici. Jednostavno je!

Registruj novi nalog

Prijavi se

Već imaš nalog? Prijavi se ovde

Prijavi se odmah
  • Članovi koji sada čitaju   0 članova

    • Nema registrovanih članova koji gledaju ovu stranicu
×
×
  • Kreiraj novo...