Jump to content

Uvek zanimljivo...


Preporučeni Komentari

(prenešen tekst)Vladimir PavlovićKOJU MUZIKU SLUŠAŠ?Jeste li pokušali nekad da čitate tekst (namerno ne kažem stihove!) neke pesme koju rado pevušite ili koja vam razbija mozak tako što iz MP3 plejera direktno napumpava decibelima vašu lobanju? Probajte jednom. Videćete: tanko, ne može biti tanje… Probajte jednom obrnuto, ako negde nađete, da slušate zvučnu matricu, „soundtrack“ te iste pesme: tanko, tanko…Da li ste se ikad zapitali kako pevači i pevaljke zapamte sve one silne pesme iz repertoara turbofolka koje pevaju po svadbama, ispraćajima, koncertima i ostalim „projektima“? Pa… neki imaju sveščicu sa tekstovima. Ne, nisu tekstovi problem. Upoznao sam jednom prilikom jednog pevača iz nekadašnjeg hora i revijskog ansambla JNA koji je tezgario po kafanama i tvrdio da zna oko hilljadu (da, 1000) pesama napamet. Upoznao sam jednog kapetana francuske vojske, vojnog lekara, koji je znao napamet sve, ali sve! – tekstove (i melodije, naravno, i harmonije) pesama Žorža Brasensa (ne Brasansa, čovek je sa Juga gde se njegovo prezime izgovara kao što se izgovaralo pre mnogo vekova, dakle: Brasens) oko 300 komada, i pevao ih da se smrzneš. Nije problem zapamtiti tekstove, već melodije. Zašto? Zato što njihova melodija nije bitna, ona je samo varijacija prethodne, a najavljuje sledecu, baš kao „melodije“ guslarskih pesama – improvizovana rudimentarna melodija je samo način da se izbegne recitovanje tekstova koji su stereotipne autobiografske poruke ili pretenduju da ih slušalac (nisam siguran da nije bolje reći: učesnik) doživi kao sopstvenu stvarnu ili željenu biografsku poruku. Nedavno sam posmatrao jednu mladu ženu u društvu svog…prijatelja na jednoj od onih sindikalnih proslava sa viškom decibela. Kad je iz razglasa grunula jedna od potencijalno „autobiografskih“ pesama, ona je ustala i počela da „učestvuje“, koristeći pasaže bez teksta da bi munula u rebra svog prijatelja: „Pevaj, bre!“ (odnosno: identifikuj se, vidiš da je pesma O NAMA!).Uvek sam se pitao kako je rokenrol postao više od jednog od mnoštva ritmova koji su posle II svetskog rata očarali svet? Kako se od živahnih pesmuljaka za đusku, sa debilnim tekstićima namenjenim napaljenim klincima puritanske kvekerske Amerike (koji bubuljičavi klinac i napupela klinka nisu prepoznali sebe u „O bejbi, bejbi, bi majn tunajt“?), došlo do revlucionarnih, angažovanih numera sa političkim porukama tipa: „Ja neću da puuuuzim, ja hoću da guuuuzim“? Politički angažovano, antiratno… Čikam vas da reprodukujete melodiju te pesmice. Šta se od nje pamti? Uvodno prženje električnim gitarama i ritam sekcijom, a onda ono što se nekad u operi zvalo „rečitativ“: tekstualna poruka bez melodije, doduše uz poštovanje intonacije koju harfistkinja (ili ritam gitara) razloženim akordima daje kao „foršpil“. Zapravo, sve se to svodi na guslanje: jauk instrumenta vam pomaže da se zaplačete na jakom mestu, bilo da je u pitanju sirotinja raja koja zulum trpeti ne može, ili neka bejbi, bejbi – koja se prenemaže i ne da, dok me pred vratima čeka vojni policajac da me odvede na ratište da puuuzim po konfiguraciji terena…Apsolutna muzika (ona bez teksta), rezervisana uglavnom za ono što zovemo „klasikom“, ali i moderni cool džez, koji komponuju i sviraju blazirani belci gadljivi na emocije osim na depresiju, ne može da šalje konkretne poruke. Ne možete čisto muzičkim sredstvima (melodijom, ritmom, dinamikom) da objavite vaskolikom čovečanstvu da je vaš švaler ku-kavicaaaa! - zato što okleva da se razvede i oženi se vama, ili da objasnite devojkama da ste vi urbani luzer kome treba samo malo seksa pre nego što ga odvedu na ratište s kojim on nema ništa… A šta može ta apsolutna muzika? Može da isprovocira samo opšte, apstraktne emocije: radost, bes, tugu, divljenje… ponekad toliko žestoko da vam natera suze na oči ili ugura knedlu u grlo, samo ako joj se prepustite bez predrasuda. Za to je potreban i određen ambijent: koncertna sala, ili intima sopstvenog doma ali u odsustvu štektanja pneumatskog čekića pod prozorom, komšije koji danas buši jubilarnu milionitu rupu u zidu od armiranog betona i – odsustvo straha od emocija. Nije to baš svakom dato, a moglo bi. Reč je o iskrenosti prema samom sebi. Za uživanje u apsolutnoj muzici potrebna je otvorenost duha, razigrana mašta, spremnost na mali grč u stomaku, na eventualnu suzu, na osećanje moći ili skrušenosti, bez samooptuživanja.Dakle, klasika.Hm, da, ali bez mistifikacija. Klasika će biti i mnoga “numera“ savremene muzike kad bude prošla kroz filter generacija i vekova. Od prosečno nikakvog mnoštva uvek mora ostati nešto vredno. U svim žanovima. One melodije koje su nam drage kao „autentična“ narodna muzika i same su pripadale svojevremeno korpusu kafanskih drndanja, ali su imale skriven kvalitet koji ih je održao dok su ostale nestale u zaboravu. Ne treba verovati da je tridesetak operskih naslova koji se vrte na pozornicama od Metropolitena do predstave za muzičku omladinu u Zaječaru sve što je stvoreno u tom prestižnom žanru. To je opstalo od desetina hiljada drugih koje su s pravom zaboravljene jer nisu vredele pamćenja. Kad je krajem Srednjeg veka digla glavu nova, građanska klasa zanatlija, trgovaca, bankara, klasa „ima-se-može-se“ kakva se javlja kao pratilac svih velikih društvenih potresa (od Renesanse do pada berlinskog zida), osetila je potrebu da se identifikuje sa aristokratijom u svemu, pa i u uživanju u umetnosti, u muzici. Ali ko da izdrži više od jednog sata neke simfonije, ko da prati vrtoglava jurcanja tema neke fuge („Bahova je fuga pregolemaaaa…“), daj mi, bre, priču! Hoću da znam ko je to nevoljen, kako se zove preljubnica, zašto Mario trune u zatvoru i tako tužno peva u četvrtom činu, hoću operu! Tako je apstraktna instrumentalna muzika dobila svoje fusnote zvane libreto. I pevače i pevačice. Ove potonje su u prvo vreme zamenjivali dečaci i kastrati (da se razumemo, ništa mi nismo izmislili, i za njih je i tada bilo meraklija), ali je Renesansa oslobodila ženu dovoljno da bi se ubrzo pojavile operske dive sa fascinantnim sopanima na ivici ultrazvuka i ogromnim sisama, lomni tenorčići od čijih glasova pucaju kristalne čaše, rmpalije basovi… Dakle, opera – muzika za „ima-se-može-se“ novu klasu: i za uši i za oči, a možda i miris i ukus, kao ona kafa… Dakle, nižerazredna muzika, tako daleko od aristokratskih apstrakcija apsolutne muzike. Za publiku koja traži konkretno! Kao ona seljanka koju su naterali u nedelju popodne u dom kulture na izložbu apstraktnog slikarstva. Pa je pita bradati slikar: „Kako ti se, snajka, sviđa moje platno?“ Ona opipa sliku, pa kaže: „Nije loše, samo šteta što si ga tol’ko umaz’o, kuj će to d’opere…?“Veliki čovek pozorišne umetnosti Bojan Stupica nikako nije voleo operu: „Znate gospon, u biti, sve vam je to isti drek: uvjek tenor hoće tucati soprana, ali mu ne dozvoljava bas, i to stalno tako puna tri sata u pet činova, pa prosim vas, nema tu ni glazbe ni pravoga kazališta …?“ Pa ipak, od svih tih “uglazbljenih“ frustracija ostalo je par desetina sjajnih operskih predstava i velikih muzičkih ostvarenja.Je li svaka apsolutna muzika velika? Ima li i u onom što je prošlo kroz filtar vremena ono što bi moj sin nazvao „produkcijski savršeno đubre“? Možda ne baš đubreta, ali „lake“ muzike svakako. Danas bi to zvali „ambijentalna“ muzika, ona koja svira po samoposlugama, liftovima, a bogami i po toaletima u boljim firmama. Kad 1. januara u podne upalite televizor, obavezno neki slikoviti dirigent (nepotrebno) vodi neki ogroman simfonijski orkestar koji svira Štrausove valcere, „muziku za noge“, kako su je okvalifikovali još autorovi savremenici. Muzika koju se hvale da slušaju neki pastoralni poslanici srpskog parlamenta (čuveni Raka), obavezno, svakog 1. januara uz raso i šumeće aspirine. Ali i ta muzika ima svoju svrhu: da bude opravdanje za prisno dodirivanje muškinja i ženskinja iz finih malograđanskih bečkih i inih austrougarskih kuća. „U biti“, kako bi rekao Stupica, između „Priča iz bečke šume“, „Lepog, plavog Dunava“, „Moravca“, „Stare Vlajne“ i „Žikinog kola“ nema suštinske razlike, cilj im je isti, efekat isti, samo što, idući na igranku, Milutin i Živana paze da ne ukaljaju opanke gazeći po blatu, dok tamo u carskoj Vijeni, Herr Johan und Fräulein Hedwig moraju da paze da ne ugaze u neku – Mocart kuglu.

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

  • Odgovora 1
  • Kreirano pre
  • Zadnji odgovor pre

Aktivni članovi u ovoj temi

Popularni dani

Aktivni članovi u ovoj temi

Popularni dani

Stvarno zanimljivo! Na sličan naćin (ali ne tako studiozno) sam, vjerovao ili ne,razmišljao o valceru kad sam se spremao na "zabavu" i prve stiskavce u "velikom hodniku" osnovne škole. A stari je taman nekoliko dana ranije slavodobitno osvanuo sa nekim plavim omotom u kojemu je bila ploča sa Straussovim valcerima. (još ju imam)

Mislio sam si sigurno su u ta stara vremena to "puštali" na zabavama... :coffee:

Puno godina kasnije sam na jednako uvrnut način počeo otkrivati "sociološke" poveznice izmedju bluesa i hip - hopa ili između rocka iz vremena vijetnamskog rata i kasnije pojave punka, te najnapetije - poveznica izmedju Wagnera i heavy metala.

Blues je svojedobno bio mainstream zamišljen da se u onim šupicama koje su tada nazivali juke-joints mladi trljaju jedni od druge - kao kasnije hip-hop.

Rock je u jednom trenutku više bio izražavanje stava nego glazba. Kada je dosegao svoj glazbeni zenit (neljubiteljima smetaju 10-minutne dionice demonstracije vještine) dogodio se prosvjed protiv "pretjerivanja", zapravo prosvjed protiv nestanka prosvjeda u glazbi - punk.

Ponovo je izražavanje stava zasjenilo glazbu.

Tako da se moram složiti da postoje "glazba" (najčešće jazz i klasika) radi glazbe i "glazba" radi prostora za izražavanje političkog, socijalnog ili bilo kakvog stava. Ne kažem da emocija nije stav, ali sad nisam mislio baš samo na to.

Dok i heavy metal (pogotovo u zadnje vrijeme nekakve nordijske varijante) i Wagner dijele općinjenost mitovima.

Prije nego što me itko ispljuje sam ću reći da nisam sociolog ili povjesničar glazbe i da svakako zaključujem na osnovu ono malo znanja koje imam, te na osnovu dojmova koje je zapravo teško logično obraniti, pa nema potrebe da me na to podsjećate.

Ukoliko me želite ispraviti slobodno to učinite jer ne tvrdim da je išta od onog što kažem apsolutna istina.

Moje dvije parice!

Link to comment
Podeli na ovim sajtovima

Kreiraj nalog ili se prijavi da daš komentar

Potrebno je da budeš član DiyAudio.rs-a da bi ostavio komentar

Kreiraj nalog

Prijavite se za novi nalog na DiyAudio.rs zajednici. Jednostavno je!

Registruj novi nalog

Prijavi se

Već imaš nalog? Prijavi se ovde

Prijavi se odmah
  • Članovi koji sada čitaju   0 članova

    • Nema registrovanih članova koji gledaju ovu stranicu
×
×
  • Kreiraj novo...