Jump to content

stein

Moderator
  • Broj sadržaja

    16080
  • Na DiyAudio.rs od

  • Broj dana (pobeda)

    57

Blogovi objavljeno od stein

  1. stein
    Prosvetari doneli odluku da štrajkuju. Ok, to je njihovo zakonsko pravo. Deca, njihovi učenici, će im se pridružiti, hteli-ne-hteli u tome, časovi će od ponedeljka na dalje, trajati trideset minuta što je ravno za trećinu manje od uobičajenih 45 minuta koji im i inače često nisu dovoljni da iz svakog predmeta savladaju sve pred njih postavljeno gradivo (skidam kapu svim onim nastavnicima i nastavnicama koji mimo predviđenog fonda časova drže dodatnu i dopunsku nastavu da pomognu učenicima da obavezujuće gradivo lakše savladaju i steknu potreban nivo znanja da bi dobili pripadajuće im ocene). Sad ostaje pitanje šta ćemo sa pravom (i obavezom!) dece da se školuju i da steknu osnovno obrazovanje? Da li će zbog skraćenih časova sve gradivo biti nagužvano namesto u 45, u 30 minuta izlaganja ili će sa dozom razumevanja isti ti prosvetni radnici smanjiti (protivzakonito, na svoju ruku) obim gradiva koje je predviđeno i propisano za tih 33.33%? Možda bude spušten kriterijum pri ocenjivanju dece za jednu trećinu? Sumnjam u bilo koju od ovih (ne)mogućih opcija, mnogo je verovatnije da će decu lepo (kada štrajk bude okončan) subotama koje bi inače bile slobodne za druge, dodatne aktivnosti (probe, treninge, časove raznih veština itd) zameniti odrađivanje i nadoknađivanje onog gradiva koje deca nisu odradila a sve nečijom tuđom odlukom da to tako treba jer jedni imaju prava na svoje, a deca, izgleda da nemaju... Deca nemaju pojma šta znači umanjenje plate, ne znaju još mnogo o tome šta je zapravo štrajk, za sada samo znaju da će im časovi biti skraćeni (ju-hu!, pomisliće neki klinci) a još manje kapiraju da će oni, veoma izvesno morati da odrađuju... 'Ajd što će nastavnici i nastavnice odrađivati sve što nisu odradili tokom štrajka, ali samim pridruživanjem štrajku, odlukom da to učine zbog neslaganja sa onim što ih je zadesilo (ili još nije, ali hoće, ni u to ne sumnjam), odlučuju i to da deca neće dobiti ono što im zakonom pripada... Treba li da ovde citiram povelje UN i milion kojekakvih rezolucija i povelja o pravima dece da steknu obrazovanje?... Verovatno ne, to ne bi imalo kraja i onda niko ne bi pročitao i poentu:
    Mene su još kao mladog momka naučili da sloboda nije bezgranična i nije beskonačna - granica naše sopstvene slobode počinje kada svojom slobodom počnemo da gazimo po slobodi i pravima nekog drugoga...
    ...i ne, nisam glasao za aktuelnu vlast, niti ih previše volim, ali se slažem da ova država i ovo društvo naprosto ne može beskonačno da troši više no što zaradi.
    Ovo je upućeno ne samo prosvetnim radnicima, nego i onima koji donose odluke, roditeljima dece i svakome ko ima malo mozga... Pa eto, mozgajte...
    ....
    Razmišljao sam kako bismo mogli pomoći prosvetarima koji su odlučili da se putem štrajka izbore za svoja prava. Izvor nezadovoljstva je umanjenje plata i moram da priznam da to nije niti lepo, niti korisno a nikome se ni ne dopada. Ni ja ne bih voleo da dobijem manju platu od ove koju imam, mada se država svesrdno bori da izmisli neki novi namet ili pravilnik kojim će da skreše prihode firme a sve zarad punjenja budžeta. Kad se nema ništa, pa se to pokušava preraspodeliti, to zovemo presipanjem iz šupljeg u prazno. Stručnjaci generišu i plasiraju tvrdnje da je premali procenat onih koji proizvode i da od jedne mršave krave ne može da se izmuze koliko može od tri dobro uhranjene, stoga, ne može više da se deli svakome po boca, no bude samo po pola čaše mleka. Pozajmljivanjem mleka od komšije, gde za svaku litru moramo da vratimo dve, privremeno može da stvori osećaj da nam teče med i mleko, naravno, pod uslovom da imamo i pčele. Međutim, jednog dana ćemo da dugujemo više mleka nego što ta naša sirota i uboga mršava krava može da nam da... A šta onda? Pa ništa, pokušaćemo da je za neku lepu sumu prodamo nekome iz susedne ulice kojem ista svakako neće trebati pa kad shvati koji je zajeb uradio kupujući je, biće presrećan da nam je vrati za 1$, čisto da bude reč o prodaji, da bude pravno-legalno čisto. Naravno, nije sve uvek bilo tako, imali smo mi nekoliko dobrih, uhranjenih krava koje su davale sasvim lepe količine mleka. Naravno, njih smo za sitne pare dali nekim rođacima, nekim bratancima, ne računajući na to da će nam posle mleko naplaćivati kao da smo potpuni stranci. I sad nas deru...
    Al' dosta o kravama... Da ne krenu da štucaju pa ih to dodatno omete u stvaranju mleka... Nego... pade mi na pamet da bi se svi nezadovoljni prosvetari mogli iz bunta mogli pokupiti i napustiti rad u državnim školama gde naprosto izbija na površinu činjenica da mnogi više državu ne doživljavaju kao majku nego kao maćehu, nastavnici tehničkog bi recimo mogli da odu u proizvodnju gde se traži potencijal da se nešto dizajnira, projektuje, vrši kontrola kvaliteta proizvoda, hemičari u hemijsku industriju, u laboratorije, nastavnici koji predaju srpski jezik da budu književni kritičari, lektori, nastavnici stranih jezika da lepo postanu prevodioci u firmama koje posluju sa inostranstvom... može ovako da se nabraja do ihaj... Oni pak, koji ne nađu zadovoljštinu u ovakvom prelasku sa državnog na privatno finansiranje, mogu da se samozaposle, da iskoriste svoje potencijale, ideje i osnuju svoja privatna preduzeća... Vidite kako su se mnogi nezadovoljni lekari lepo snašli? Namesto bolnica gde su uvek gužve i hodnici prepuni bolesnika, prešli su u postojeće privatne medicinske ustanove, ili čak osnovali sopstvene klinike, usluga je vrhunska, niko više ne očekuje da mu se ponudi mito (što je doprinelo smanjenju korupcije), verujem da su im u privatnim klinikama ipak bolje plate i sve je super... Višak šalterskih službenika po opštinama i kojekuda po državnoj administraciji može da otvori privatne firme za knjigovodstvene usluge, zgodne (a ne baš previše pametne i obrazovane) sekretarice mogu da se bave na primer poslovima uslužne pratnje važnih ili ličnosti, što bi rekli, "escort service", a one manje lepe ali vredne, marljive i sposobne mogu da pomažu direktorima firmi koje se bave proizvodnjom nečega...
    Ostaje samo pitanje šta ćemo sa svom onom balavurdijom kojoj će malo ko ostati da predaje nova znanja...
    Smanjenjem opterećenja na budžet, mogu se umanjiti porezi i dažbine na primanja jer neće više biti ni preglomaznog državnog aparatusa kome nikada nije dosta... Ostaje narodu više para pa onda može da lepo k'o i svugde u svetu, plaća školovanje svoje dece - ionako je "besplatno školovanje" već odavno samo izlizana fraza iz danas nepostojeće SFRJ...
    E sad, nekome neće doteći da školuje svoju decu dalje od recimo osnovne škole, ali i za takve će biti posla, neko treba da bude spremačica, kafe kuvarica, radnik na utovaru kesa i kanti sa smećem, skupljači lišća, ulični metlači...
    Sa penzionerima (ne) znam šta ćemo... mnogi su stari i bolesni i svakako će poumirati a ovi vitalniji mogu na primer da čuvaju unuke. Svoje ili tuđe, u tome su nenadmašni, pride mogu da pruže deci osnovna saznanja o kulturi, svetu oko nas i znaju tajnu kako najkraćim putem do karijesa... Ovi što još nisu bolesni a nisu voljni da se bave malom decom, mogu da se bave uslužnim popravkama po komšiluku, što bi rekli, "handy man" ...
    A poljoprivrednicima, pa šta sa njima? Pa ništa, oni znaju kako se to radi, znaju sve o kravama... a kravama sam već rekao šta sam imao... Vreme je da se počnemo malo baviti problemom pčela, i na kraju, stvarno će nam teći med i mleko...
  2. stein
    Ovih dana sam priveo kraju izgradnju mehaničke tangencijalne ručice za gramofon i time zaokružio proces izgradnje celog gramofona. Uglavnom. Ima još par sitnica koje treba doraditi a to ne spada ovde - boja ili lak na bazi su se rasušili pa je površina na nekim mestima popucala. To samo šmirgla i novi sloj boje/laka mogu da reše. Da se vratim na ručicu i gramofon. Kako sam već milion puta ponovio, gramofon i ručica su u načelu veoma jednostavan mehanički sklop i nema tu mnogo šta da se filozofira. S druge strane, neophodna je prilično velika preciznost da se izvede kako treba ili kao pomoćno rešenje - da se uvede niz mogućnosti podešavanja i prilagođavanja što samo dodatno komplikuje izradu i uvodi ceo niz dodatnih elemenata koji ne bi ni trebali da tog podešavanja nema. U konkretnom slučaju, ručica koju sam radio ima mogućnost podešavanja po visini. Da bi to radilo kako treba a da se ne kompromituje ni jedan od ostalih parametara, trebalo je dodatno izbušiti osam rupa (sve međusobno veoma precizno usklađene) potom dve dodatne osovine, dva ležaja i vijak sa posebno oblikovanom/dorađenom glavom.
    Poenta je da ništa od ovog ne bih uspeo da uradim bez cele hrpe papira, potrošenih olovaka i neuporedivo više radnih sati provedenih na crtanju nezadovoljavajućih/neadekvatnih rešenja.
    Ceo projekat oko gramofona se zbog nekih drugih projekata (pojačala, predpojačala, aktivne skretnice itd) razvukao na period od skoro tri godine i u početku nije ni bio jasno iskristalisan kod mene u glavi jer za mnoge stvari nisam znao kako bih hteo/voleo da se izvedu.
    Najjednostavniji deo priče je bilo osmišljavanje i izrada baze, osovine i tanjira i to je i bilo urađeno veoma brzo. Posle je došla na red priča o motoru pa sam eksperimentisao sa nizom mogućih rešenja oko izbora motora i DC regulacije. Pošto mi je elektronika slaba tačka, to je trajalo večno a nije me dovelo nigde, rešenje je došlo u vidu AC sinhronog motora sa fiksnim brojem obrtaja i minimalnim pratećim brojem delova. Ostala je ručica. Posle nekoliko pokušaja i ništa pređašnjeg iskustva, odlučio sam se za verziju sa linearnim ležajem na krutoj osovini.
    Prvo je u 2D napravljen crtež pogleda od gore - što se može odraditi i na parčetu papira ali je ovako brže, manje je računanja pešaka i preciznije.
    Potom je rađena matematika oko usklađivanja visinske razlike između gornje površine tanjira/ploče i baze - sa zaključkom da ne znam kolika bi tačno ta razlika mogla da bude u nekom konkretnom slučaju jer nisu sve ploče jednako debele, nisu baš sve zvučnice iste visine i svako dodavanje nekog mata na tanjir menja visinsku poziciju. Prvo mi je na pamet palo najjednostavnije rešenje sa jednom vertikalnom osovinom, a pošto ne umem da probušim tro-četvoro-šestougaonu rupu, izbor je bio okrugla osovina po kojoj nosač osovine ručice ide gore ili dole. Tu se javlja jedan problem ako postoji samo jedan vid ograničenja kretanja (u krug oko okrugle osovine) pa se na taj način lako kompromituje preciznost vođenja igle po tangenti. Uvođenjem druge osovine, problem se rešava i sada se nosač ručice može pomerati samo gore ili dole. Kao opcija, mogao sam samo probušiti dve rupe i uz malo maziva to bi klizalo po osovinama. Problem je što vođica ručice uvek mora biti idealno vodoravna a ručica uvek idealno pod pravim uglom u odnosu na poluprečnik igle. U amaterskim uslovima teško je postići da uz recimo ekstra tačan prečnik osovine od 6mm probušeim dve rupe burgijom od 6mm na nosaču i da to klizi lako i bez zapinjanja. Razbušivanje rupe lako dovodi do prevelikog otvora i eto klimanja. To sam rešio ugradnjom linearnih ležaja (u nosač) koji klize izuzetno lako ali bez klimanja.
    Podešavanje po visini je sada omogućeno, ali kako najjednostavnije, a kvalitetno izvesti? Rešenje je došlo u vidu vijka koji je u donjem delu gde su fiksirane i osovine po kojima klizi nosač a u nosač sa donje strane upuštena rupa da nosač može da sklizne skroz dole. U nosaču je koncentrično sa vijkom za podešavanje visine probušena prolazna rupa tako da kroz nju ulazi inbus ključ kojim se vijak uvrće ili izvrće i tako podiže ili spušta nosač sa ručicom. Ovo omogućava da se visina podešava čak i tokom reprodukcije bez rizika da bi se nešto moglo poremetiti. Kod ovakvog pristupa, jedini problematični momenat je tačno montiranje kompletnog sklopa ručice na bazu, ali o tome ću kasnije. Prvo tehnički crtež kompletnog sklopa u pdf formatu...
    Stein Tangential Tonearm_1.PDF
    Zarad jasnijeg pregleda, sa crteža je izostavljen određeni broj detalja kao što je poklopac od klirita, protivteg ručice i detalji zvučnice (igla, pinovi, kablaža/žice)
    Ono što je najvažnije su neki dimenzioni odnosi. Treba jasno definisati neke razmake i dimenzije kao što je razmak između rupa za montažu zvučnice (12.7mm), odstojanje od montažnih rupa do vrha igle (9.50mm) i odrediti osnovnu minimalnu visinu celog sklopa na relaciji baza-igla a to se mora prilagoditi konkretnom gramofonu - kod mene je razmak između headshella do baze 52mm što znači da od baze gramofona gde se montira sklop ručke do gornje površine tanjira sa matom (ako ga ima) i pločom mora da bude minimalno 35mm - pojednostavljeno - kada se igla spusti na ploču, ona sme da bude ili horizontalna ili da zvučnica bude nagnuta ka svom zadnjem kraju. U suprotnom, ako prednji kraj ručice/zvučnice pada pri najnižoj poziciji, mora se dodavati materijala na tanjir a to bi u svakom slučaju moralo da se izbegne. Ovakva ručica nikako ne može da se montira na gramofone gde je visinska razlika između gornje površine tanjira i baze manja od nekih 34-35mm.
    Sama konstrukcija može, kako već rekoh, da se izvede i jednostavnije, ako se žrtvuju neke opcije tj pogodnosti koje omogućavaju precizno podešavanje bilo kada tokom eksploatacije ručke. Serija sličica bi trebala da prikaže kako se ručica gradi tj sklapa i da jasniji uvid u to kako zapravo funkcioniše.

    Slike od 1-4 prikazuju sklapanje osnove, potom, od 5 do 10 sklapanje dela koji omogućava podešavanje po visini i mehanizam koji omogućava podizanje celog sklopa u stranu da se može bez ograničenja prilaziti ploči/tanjiru (promena ploče, zamena/postavljanje/skidanje remena oko tanjira i sl) a slike 11-13 ono što je zapravo suštinski deo cele priče, osovina po kojoj klizi linearni ležaj tj ručica.
  3. stein
    http://www.mediafire...q9ra7u2577z4043 Može biti korisno štivo ako imate problema sa akustičkom obradom prostora... Ili nekim drugim problemom na temu... Prvenstveno namenjeno za studio ali... Poglavlje 19 se upravo bavi akustikom dnevne sobe
  4. stein
    Analog Filters, Second Edition covers four major fundamental types of analog filters - passive, op amp-RC, switched-capacitor, and operational transconductance amplifier-capacitor (OTA-C). (The last of these types is the major addition in the Second Edition). The emphasis is on the fundamental principles and theory of analog filters. It is targeted toward readers in telecommunications, signal processing, electronics, controls, instrumentation, bioengineering, etc. It introduces the reader to the elegant theory in the development of analog filters. Although some of the mechanical steps for generating filters are covered, the book stresses the mathematical bases and the scholastic ingenuity of analog filter theory.The Book
  5. stein
    Opet hrpa projekata, otvorenih i rasutih okolo. A taman sam mislio da sam tamo gde sam mislio da sam krenuo... Još kada bih mogao da se setim gde... Podsetiše me danas na današnji dan pre dvadeset godina. Ljudi na ulici, a ja razmišljam o svom hajfaju... Nešto je valjda kasnije bilo kada sam se drznuo da pitam dragu da onaj siroti Crown zamenimo nečim što neće preskakati... Nanese me put životni na ukrštanje sa tuđim i sretoh čoveka kome sam nešto petljao oko zvučnika pa mu se jako dopalo i počesmo se družiti. Tad, iznenada, njegov put poče da se nešto pretvara u nizbrdicu i ponudi mi, u tadašnje vreme, za moje domete i predstave o odnosima vrednosti, basnoslovno skupi Philipsov Cd plejer... Srebrni... Skoro nov... CD614... 350 maraka, nemačkih, nezamislivih... Ne znam kako sam to izveo i koga sam koliko morao da slažem, ali nekako se našlo nešto para, nešto sam odradio u zvučnicima, prodao Crown i sastavio za Philipsa... Mislim da je presudila količina bala i sline po otvorenom Stereoplay-u gde je u mene, onako neukog i naivnog, zavodljivo namigivala slika istog tog Philipsa u testu plejera u klasi od 500 do 800 maraka... Sa 600 maraka cenom, obišao je svoje protivkandidate na testu i iskezio im se, pokazao svoj mali srednji prstić i namignuo, kako samo pobednici umeju... Valjda tada... celih celcatih sedam CD ploča, nestrpljivo je čekalo na red da se slušaju u novom plejeru koji sam eto, sačuvao do današnjeg dana... Inače ne delimo stvari na "moje" i "tvoje", ali kada sam ga mnogo godina kasnije hteo prodati, žena je rekla da taj Cd plejer, bogami, ne ide nigde. Tako je stavljena velika crna tačka na priču o sudbini mog prvog ozbiljnog CD plejera... Sada je "njen", bar tako izgleda jer više uopšte ne razmišljam o tome kako svira i da li može, ili ne može bolje nego kako može... Nekoliko godina kasnije, u katalogu "Conrad Electronic", pojavili su se neki sa istim imenom i brojem, ali crni, i za razliku od mog, koji je vrckavo mahao natpisom "Made in Belgium", bili plastikaneri sklepani u Singapuru, i tada koštali tričavih 250DM... Nadživeo ovaj moj Belgijanac sve te dođoše, nagledao se istih kako lete u kontejnere... I još uvek svira...Sećam se da mi đavo nije dao mira pa sam nešto čačkao, menjao neke kondenzatore u izlaznom delu, isti za isti po vrednosti, ali drugi tip, sve sam styroflex do styroflexa... Tantal namesto elektrolita... Uf, kako je tek onda prosvirao... I još uvek... Moja ga žena baš voli...
  6. stein
    Samogradnja pod roditeljskim krovom mi baš nije išla od ruke. Limitirani resursi, uslovi i vreme doprineli su da DIY slušalice budu jedina DIY stvar zbog koje sam dobio batine. ("Šta hoćeš, da te ubije struja? Da li si ti normalan? To hoćeš? E, pa ubiću te od batina...")Sa dvadesetak godina, odsluženom vojskom i zaposlenjem, poslušao sam možda najbolju ideju koju je otac imao, a to je da se pokupim i odem na stan. Onda sam se zbližio sa svojom dragom i našli smo stančić, štaviše, sobicu i krenuli polako da skupljamo stvari kojih se danas samo možemo sećati. Bilo je to divno vreme kada sam skupljao SAM svoj majstor i slinio po Technics i Sony katalozima i maštao o svojoj muzičkoj opremi. Polako, ali sigurno, bacio sam se na posao i kupio dva Ei basa i dva visokotonca i sagradio svoje prve kutije. Ostatak opreme i nije bio nešto reprezentativan, ženin Sharp kasetofon (Stereo!), neki plastični gramofon koji sam istrgovao, ubi me ako mogu da se setim šta beše, malo pojačalo sa nekim od TDA200x serije (mislim da je bio TDA2006 ali nisam siguran), kućište sa delovima što je nekad bio Riz-ov Transiwatt (neispravan, dakako) i dvadesetak ploča i nešto audio kaseta... Ali kako sam ja bio ponosan na svoje prve kutije... A i bio sam dobrano mlađi... Kasnije, počeo sam sve ozbiljnije da posmatram ovaj segment svog života i pravio sve i svašta, ali na veliku žalost, malo sam šta uspeo da dokumentujem. Filmovi za foto aparat su bili veoma štedljivo korišteni za retke prigode kao što su letovanja, a onda smo iste, bahato traćili, čak po dva za jedno dvonedeljno letovanje... Negde 1988 sam već uznapredovao i sagradio mnogo bolje kutije, četvorosistemske, kupio Technicsov tapedeck, preradio FM tuner sekciju iz HSR-a u zasebno kućište i napravio mali preamp u velikoj kutiji, sa blještavim nizom LEDica a za finale, dva Quada 405 sa 400VA trafoima u dual mono izvedbi. Naravno, druženje sa gospodinom Čubrilovićem neumitno je dovelo do samogradnje gramofona, i to ne samo jednog, ovde na slici se može videti jedan od mnogih... Ovde je bila ručica koju sam sagradio na bazi slika iz časopisa, a neodoljivo je podsećala na SME serije pet... Skupilo se i malo ploča, naravno, moj prvi CD plejer, tada za mene fabulozni i fantastični Crown koga sam otplaćivao celih šest meseci (kupljen u nekadašnjoj Elektrotehni)... Kasnije, bili smo prisiljeni da pređemo u još manji životni prostor, ali zauzvrat da platimo stan za godinu dana unapred, pa je sve otišlo na doboš. Predpojačalo sam zamenio svojim prvim cevnim preampom, i zanimljivo, taj preamp i dva Quada, i dan danas sviraju kod momka koji je to sve kupio. Za kutije više nisam siguran, ali se sećam da sam bez problema dobio celu hiljadarku maraka, a kupac je morao da okrene dva kruga svojim Golfom da ih obe odnese, čak i sa oborenim zadnjim sedištima
  7. stein
    Nešto sam razmišljao o tome kako sebe u poslednje vreme često uhvatim nespremnog da odgovorim na pitanje koje mi se nametne a bude otprilike nešto slično ovome: "gde ti prođu dani?" ... Obično ljudi razmišljaju o stvarima koje žele ili planiraju da urade u nekoj budućnosti, a koncentracija i učestalost takvih razmišljanja, planiranja i želja obično bude povećana oko dočeka sledeće kalendarske godine. Sada pokušavam da pohvatam konce šta sam sve planirao u proteklih nekoliko godina i šta sam od svega toga i sproveo u delo. Koliko sam stvari započeo, a koliko i završio... Naravno, ne razmišljam o tekućim problemima, radije o nekim stvarima kao što je prčkanje po samograditeljskim projektima i stvarima koje se direktno dotiču i/ili imaju uzročno-posledične veze sa samogradnjom i audio domenom... Baš sam gledao sličice koje sam pravio u poslednje četiri godine i setih se da kada smo se uselili u novu kuću, nisam imao ništa do malog cevnog pojačala, filipsovog CD614 i par malih Tannoy zvučnika... Čak nisam imao ni policu na čega bih to poslagao... I onda me neki đavo naterao da se ponovo upetljam u samogradnju i stalno izmišljam neke vragolarije da mozak okupiram nečim zanimljivim... Naravno, daleko sam od toga da mi je išta od započetog stvarno finalizovano, ali tek sada shvatam koliko svega me zaokupljalo u tom periodu... Pokušaću da ovde iznesem najzanimljivije trenutke svoje samograditeljske karijere... ...Sve je valjda počelo famoznim "Ne može, pa šta ti zamišljaš, koliko mi para imamo?" To je, da budem iskren, jedna od hiljadu varijanti jedne te iste rečenice koju je moj pokojni otac, Bog da mu dušu prosti, izgovorio sa savršenom primesom srdžbe i jada, svakom prilikom koju bih pokušao da iskoristim u svoju korist, a motivisan željom da imam i ja, baš kao i drugi klinci iz komšiluka, razreda, ulice...Nekako uporedo s tim, (a već jasno iz ostalih pisanija na temu "moje srećno detinjstvo - kako kome") zaluđivali me da sam talentovan za sve, osobito za crtanje... Sećam se, sasvim jasno, i pored mog tako naglašenog talenta, vodio me otac kod svog nekadašnjeg školskog druga koji je bio Radio TV mehaničar (stara garda) svaki put kada bi trebalo nešto pročačkati po radio ili TV aparatu, ili smo se jednostavno zatekli u blizini tog servisa. Tu bih se zaneo bunareći po delovima, gledajući majstora kako radi... i ne zamerite mi zbog rupa u sećanju starom trideset i više nego pet godina, valjda sam ponešto i pitao i dobijao neka objašnjenja da mi zadovolje znatiželju. Kako god, jednog dana, to je neizbežno dovelo do mog prvog samograditeljskog poduhvata, samogradnje mojih prvih slušalica za noćno slušanje muzike pod jastukom. Od babinog brata sam dobio jedan veoma lep i veoma težak SABA ležeći, tzv "reporterski" kasetofon, ali ga se moglo slušati samo preko zvučnika, i to samo danju, i to samo tiho, da ne iritira ukućane. U silnoj želji da se uživanje prolongira, smislio sam kako bih mogao da sebi sastavim slušalice od dva mala okrugla zvučnika koje sam dobio od čika Gustava (RTV mehaničar, već spomenuti) pa sam se snašao za žice koje sam spasio iz uglja, a pretpostavljam da su služile za miniranje istog, potom dve islužene plastične šolje od jogurta, malo sunđera i par komada one gume za donji veš. Malo konca i igla, i sašio gumu da zahvati čaše tako da svaka pokrije jedno uvo, zvučnik u čašu, sunđera da se odvoji zvučnik od ušne školjke, i još malo žice do petopolnog DIN priključka na kasetofonu... Mislim da je to bila prva audio naprava koju sam napravio sasvim sam i koja je, za divno čudo, i radila...
  8. stein
    Pet... „...U tmini pod suncem što topi poglede u očima... Čekao sam tren; večnost sam čekao i samo tren u trenu istom, večnom i trenutku prolaznom. Kroz kosti osetio vlagu zadaha one koja me je čekala eonima da u večni ambis groba spustim svoje telo i postanem njen saputnik u vremenu koje je stalo da me sačeka da se pojavim i postanem deo nje. Da se u prah njezin stopim i da putujemo daleko u mestu istom; nepokretni i u grču poslednjeg daha života koji je počeo negde sa ciljem koji nije bio jasan do ovog trena. Ona me je zvala. Čuo sam njen glas kako me zove. Trčao sam, trčao njoj u zagrljaj, da se s njom u vremenu neprolazno stopim i postanem ono što njom se zove… Tonem u mrak svetlosti, ona mi osvetljava put, našao sam je, konačno sam tu, sa njom, sa istinom. Vreme je da se krene u poslednji san, poslednji korak do zagrljaja koji me čeka eonima, od početka vremena što me čeka, ja sam tu, uzmi me sebi, uzmi me ljubavi...““Viktor Von Haettenschweller! Herr Viktor!” “Da?”, Okrenu se iz sopstvenog trenutka odsutnosti markantan, prosedi gospodin, koga je mladić u trku sa očiglednim uzbuđenjem zvao imenom.“Gospodine, našli smo ga!”, sav zaduvan od trčanja, zausti mladić, koji se tren pre toga nalazio sakriven iza bujnog raslinja prašume. “Bili ste celo vreme u pravu, gospodine, tu je...”“Svo vreme, Peter, kaže se svo vreme... Sve ovo vreme...”, i izgubi se u svojim mislima, ne obraćajući više ni trunku pažnje na ono što mu je mladić govorio. Ipak, sasvim nesvesno, pratio je u stopu mladića na putu prokrčenom u nedrima bujne vegetacije. Svega nekoliko stotina metara dalje od kampa koji je podignut da im pruži utočište u noćima prepunim zvukova i glasanja raznih životinja, ptica i udaljenih krikova borbe za život bića koja su jednu stepenicu niže na lestvici lanca ishrane, nalazila se velelepna građevina obrasla puzavicama i niskim raslinjem. Usamljena i veličanstvena u svom miru, koji ju je zagrlio i čuvao čitavu večnost od ljudi i njihovog pogleda, dodira. Kraj drugog milenijuma je tu, na mali korak od nas, a ova starica je sve do sada sačuvala sebe u besprekorno čistom stanju i intimi samoće. Na njega je čekala.Postojanje. Čudesno mala i nedostojna reč za ovakav prizor koji oduzima dah, zaus-tavlja rad srca i vlaži znojem. Ni tropska vrelina ne može da se meri sa vrelinom doživljaja koji obuzima posmatrača. Vreme i prostor, beskonačno vezani u neraskidivu vezu sa svemirom, zvezdama i dimenzijom koja se na spisku nalazi pod brojem pet. Dimenzija bez imena. Sveprisutna u životu čoveka i bakterije, ogromna i neobjašnjiva, a on je prepoznao u svetu gde vreme čini četvrtu dimenziju, koju nezgrapno pokušavamo obuhvatiti beskonačnim ponavljanjem cikličnog okretanja i ponavljanja istih trenutaka na spravama koje ograničenjem kruga opisuju povratak prohujalog trenutka u istu tačku vremena. Dimenzija koju je on nazvao večnost, nesposoban da njeno pravo ime izusti mizernom zamenom za govor bogova, ljudskim jezikom... Karijeru, jadan izraz za svoju predodređenost da ispuni svoj zadatak zbog kojeg su u svojim trenucima roptanja i besvesne strasti njegovi roditelji, vođeni rukom vrhunskog proviđenja nesvesno ispunili svoj zadatak; počeo je još u trenutku prvog susreta njegovog oca i majke... On je to znao i bio toga svestan od prvog trenutka, a danas, baš tu, na ovom mestu, njegov cilj, ispunjenje smisla postojanja i malene čestice pete dimenzije, zrna večnosti, sve, baš sve će sada postati deo unapred režiranog smisla. Svega… Iako su svi oduvek smatrali i tvrdili da je sedam onaj čarobni, mistični, jedinstveni broj, on je veoma dobro znao da je to u stvari pet. Ne sedam, neko je pogrešio, znao je, pet, samo pet... Ceo život, obeležen je uticajem broja pet. Pet sveća na torti. Pet godina od dana kada su Poljaci postali prva nacija na putu suludog diktatora, koji je svoj i sve druge narode počeo zavijati crninom... Pet godina od trenutka kada je njegov otac odlučio da je vreme da se presele u neku zemlju, gde će se njegova porodica osećati sigurno, konačno, njega politika nikada nije zanimala... Pet dana putovanja u mir i slobodu mišljenja, Englesku. 1826 dana od trenutka kada je pukao vodenjak njegove majke, na sredini La Manša, usred pretrpanog brodića koji je uspeo da stigne na drugu stranu sasvim bezbedno... Pet godina od trenutka, kada bi bez oca, koji je jedva preživeo smrt svoje jedine, postao siroče. Dala mu je život, svoj život, ceo, žrtvujući sebe za njega... On je to prihvatio kao životnu činjenicu, koja je bila takva, i nikako drugačije, bez ikakve mogućnosti da se išta promeni... Za svoj peti rođendan, od oca je na poklon dobio svoj prvi atlas. Zastao je i ostao na istoj strani, kod slova A, jer je znao da nema potrebe tražiti dalje. Pet kontinenata. Evropa je bila razorena. Svi ostali bili su pod istim slovom, ceo svet na jednom mestu... Sve pod slovom A... I kao da je ostatak njegovog života postala stvar na koju je broj pet imao presudan uticaj, postao je vernik broja pet, fanatik bez razmišljanja, sudbinom vezani ortodoks broja, reči pet... Pet puta po pet godina je prošlo od dana kada se rodio, do trenutka kada je dobio diplomu filozofskog fakulteta i postao arheolog, lutalica u neistraženoj prošlosti, istraživač izgubljenih svetova, prošlosti, osvajač istine, izgubljene u vremenu, sakrivene pod naslagama privida verovanja i ubeđenja generacija... Završetak studija je stigao u pravi čas. Da je ostao samo dana više, nekome bi to prelilo čašu i on nikada ne bi bio tu gde jeste. Tačno je znao kada je pravi čas da prestane da ubeđuje ljude u svoja ubeđenja i spoznaje. Protivno svim dotadašnjim ubeđenjima svih poznatih i priznatih Egiptologa i arheologa, uopšte, on je već u ranoj mladosti imao nove ideje, štaviše, tačno je znao da je u pravu. Nije mogao drugima objasniti, kako da on to jednostavno, zna, a bilo je tako jednostavno. Jednog jutra se probudio svestan da se njegov život potpuno promenio, i nijedan dan više neće biti isti, sve će se u njegovom životu, u životu svih ljudi koje zna i onih koje ne poznaje, promeniti. Zauvek... Radnici su raskopali iza bujnog raslinja i odronjene zemlje sakriveni ulaz. Ostalo je još samo da se otvore glomazna kamena vrata koja su ostala da čuvaju tajnu sakrivenu vekovima, možda desetinama vekova. Ko može pretpostaviti ili znati, koliko je ova građevina, svojim tek malim delom iznad površine zemlje, stara...Predosećaj, postojanje neke čudesne upućenosti u pravu istinu, ponovo ga je vratilo u godine kada je shvatio da je njegova ideja, mnogo više od nesuvisle izjave na koju su njegovi profesori na katedri reagovali kao na bogohuljenje, a znao je da se oni zapravo i ne mogu ubediti. Kako bi i mogli, tako opterećeni tuđim objašnjenjima, nesposobni da se okrenu na drugu stranu i shvate da greše, da su stvari koje vide, van domašaja nesavršenog i pogrešnim idejama opterećenog, mizerno plitkog ljudskog uma... Počevši od prve generacije istraživača grobnica, večnih kuća egipatskih faraona, preovladavalo je mišljenje, verovanje, da se njihovo pismo sastoji od dvadeset i četiri znaka, koji u raznim kombinacijama daju razna rešenja, reči, titule...Već posle nekoliko meseci u školi, njemu je bilo sasvim jasno, da iako sve deluje sasvim logično, ipak ostaju nejasnoće vezane za celu ovu priču. Nije bio sasvim siguran u čemu leži rešenje, sve dok se jednog jutra nije probudio sa svesti o saznanju koje mu je bilo tu, svo vreme... Zgrabio je parče hartije, knjige i počeo prepisivati razne zapise iz knjiga na osnovu kojih su na predavanjima učili. Znak za znakom, nalazili su svoje mesto na papirićima koje je iscrtavao i ispisivao znakovima. Odjednom mu se sve razjasnilo. Naglim pokretom je prevukao rukom preko stola i sve počistio na zemlju. Uzeo je novi list, napravio nekoliko ravnih poteza i opisao petokraku, pentagram. U pet krakova, ucrtao je po četiri znaka i u središnje polje četiri i još jedan, u sam centar. Sve je odmah dobilo novi smisao, potpun, bez ikakve mogućnosti da se pogreši u tumačenju. Na ovaj način, dobio je pet puta po pet znakova, jer centralni simbol je taj, koji se nikada nije ucrtavao, a pošto su poruke upućivane i bile namenjene isključivo bogovima, smrtnicima je bilo zabranjeno da ga koriste... Sada je ponovo počeo kopati po slikama u knjizi i počeo tumačiti zapise. Sve je odmah dobilo potpuno novo značenje. Na ogromnoj kamenoj ploči, na vratima u svetilište, u grobnicu, njegov pogled, prepoznao je znak; petokraku i simbol, koji je do tada video samo na svojim crtežima. Posle svih ovih godina, ugledao ga je tu, u stvarnosti, na ulazu u grobnicu... Kada je svoje otkriće pokušao da podeli sa kolegama i svojim profesorima, doživeo je ne samo razočarenje, već je stekao reputaciju čudaka, i od tog dana, sve su ga više izbegavali smatrajući ga za umno poremećenu osobu. Spasila ga je samo činjenica, da je njegov tutor bio dovoljno korektan da mu popusti, i da ga uputi da ako je već toliko ubeđen u svoje ideje, neka to bude nešto samo njegovo, i da ne bi trebao tako rano da ulazi u dokazivanje svoje teorije, po kojoj Egipćani zapravo, i nisu Egipćani, već božanski narod, sa zvezda, da je on taj koji je u pravu, konačno, on je tu, na fakultetu da stekne neko ob-razovanje i da bude ocenjen, da dobije diplomu... Bila bi šteta uludo baciti stipendiju, sve ono što su uložili u njegovo vaspitanje; bila bi ogromna šteta da zbog tvrdoglavosti izgubi sve što je do tog dana stekao i postigao, zar ne? Ovakav pogled na stvar, smirio ga je, dao mu snagu da i pored ličnog neslaganja sa ustaljenim mišljenjima, na ispitima odgovara na pitanja onako kako se to od njega očekivalo i vremenom, shvatio je i to, da ako je on taj koji je do konačnog saznanja i prave istine došao, sigurno mora biti neki poseban trenutak u istoriji, mora da postoji nešto, što on još ne zna objasniti sebi, zašto je sudbina, posle pet hiljada godina istorije, pokazala prstom na njega... To se moglo desiti bilo kome, bilo kada, a ipak, prosvetljenje je došlo i zarilo se njemu u um, nikom drugom, baš njemu, a niko drugi nije shvatao veličinu i vrednost otkrića... Možda on i nije bio predodređen da to podeli. Možda je to samo njemu bilo dato do znanja s nekim određenim razlogom, a pokazivanje svetu prave istine, izgleda nije bio njegov zadatak...Da je to trebalo da bude nešto za sve, možda bi oni koji su postali sumnjičavi u njegov zdrav razum, bili mnogo otvorenijih umova. Sigurno da postoji neki razlog zašto je njemu tek tako, u jednom trenutku dodeljena tajna bogova, njemu, običnom smrtniku...Spustio se u skoro pet hvatova duboku rupu i sada, već sasvim blizu, shvati da je reč o jednoj, jedinstvenoj kamenoj ploči, najverovatnije teškoj nekoliko desetina tona, i da će biti težak posao pomeriti je, a kamo li skloniti toliko da se čovek može provući. Odjednom, pažnju mu privuče žamor indijanaca koji su radili na iskopini i okrenu se, da vidi šta se dešava. Jedan od predradnika se ubeđivao sa svojim sunarodnicima i nakon nekoliko izuzetno emotivnih i glasnih minuta žustre rasprave, sa žaljenjem saopšti da niko od njegovih radnika ne želi da ostane ni trenutka više na ovom mestu, jer su se uplašili za svoje živote i porodice, a ono što je Viktoru privuklo pažnju, bio je stalno ponavljan izraz, koji nije razumeo, džudžu, džudžu... Na pitanje, šta im to znači, predradnik mu objasni da su radnici uplašeni zbog postojanja vradžbine iza kamena i ne žele da učestvuju u radovima, ni za šta na svetu... Ova situacija, bila mu je poznata. Radnici se prvo bune, nalaze izuzetno jake razloge za svoj protest, ali se veoma brzo oraspolože, posebno u slučajevima, kada im se ponudi i veća nadnica od one koju su očekivali, a njihova procena se zasniva na pogledu koji istraživač upućuje objektu svoje strasti, grobnici, piramidi ili kostima neke davno izumrle životinje. Cena njihovog učestvovanja u otkriću, upravo je srazmerna naučnikovoj želji da stigne do otkrića. Shvati da ovo više i nije otkriće, ne za njega, on je veoma tačno i precizno iscrtao na karti mesto gde želi da ide. Otkriće je došlo onog jutra kada je shvatio da se probudio sa saznanjem koje mu je dato, dvadeset i pet godina ranije, onda je već znao da ovo mesto postoji. Znao je, i niko ga nije mogao ubediti u suprotno. Činjenica, da ga niko nije otkrio ranije, davala mu je poseban osećaj važnosti, činila ga je posebnim. Odabranikom beznačajne vrste koja sasvim bespomoćno pluta beskrajnim prostranstvom svemira, na malenom komadiću zvezdane prašine u susret nečemu što još niko ne može videti, čak ni pretpostaviti. Pretpostavke? Gluposti... Tog dana, kada je došao do svog saznanja, ljudi su mu počeli pokazivati svoje pravo lice, otkrivati mu mračnu tajnu svoje ograničenosti, nes-posobnosti da svoje umove otvore nečemu što nije zabeleženo u slepim verovanjima u dogme. Smatrali su sebe prosvećenima, a nisu bili ništa više od uplašenih životinja koje osećaju besmislen strah od istine koja je veća od njih samih i svega što ih u njihovom malom, ograničenom svetu okružuje i pritiska.Pentagram. Simbol savršenog spoja, čoveka, u srednjem veku, u strahu od istog tog, malog i bespomoćnog stvorenja, ljudskog bića i njegove svesti, otvorenog uma, prestravio je one koji su svojim ograničenjima bili slepi pred činjenicom da je čovek u ljudskom biću ono najvrednije. Simbol čoveka, proglasili su za simbol đavola, a nisu ni pomislili da je strah od đavola, zapravo nedostatak vere u boga... Viktor je imao jednostavno i lepo detinjstvo. Zanimljivo u svakom slučaju. Istraživao je od dana kada se mogao setiti sebe i onoga što mu se dešavalo. Otac je učinio sve što je bilo u njegovoj moći, da svom sinu razjasni na najprihvatljiviji mogući način stvari koje su ga okruživale, kao i svet koji se nalazio daleko od njihove male kuće na periferiji Londona. Odrastao je okružen mudrim ljudima, očevim prijateljima, uglavnom muškarcima. Žene, posle smrti njegove majke, njegovog oca, nisu zanimale. Jedina žena koja je mogla biti u njihovom društvu, bila je njegova dadilja. Divno stvorenje. Osmeh je jedina stvar koje se sada, toliko godina kasnije mogao setiti i materijalizovati u mislima. Imala je predivan osmeh koji bi mu brisao suze, kada bi pao i oderao koleno; osmeh koji bi ga očarao i naveo da poveruje da je zelena, odvratna masa u tanjiru prava stvar, da upravo to treba da jede, da će ga to učiniti snažnim i velikim istraživačem. Ona je znala da je to njegov životni put, znala je da je on predodređen da otkrije, možda i nije znala šta, ali je znala, a on je postao toga svestan tek mnogo godina kasnije, u svojoj sobi, u trenutku kada je otkrio... Simbol. Znak u centru pentagrama, u sredini simbola koji predstavlja čoveka. Od dana kada mu je jutro počelo sa spoznajom o velikoj istini, i istovremeno se pretvorilo u prvi dan života koji je u sebi prepoznao kao postojanje zbog višeg cilja. Veliku Istinu je u sebi predstavio kao aspekt ženskog roda i sve je u svojoj glavi uobličio u osmeh svoje dadilje, jedinu stvar koje se sećao. Osmeh… Nije se osvestio sve do trenutka, kada je shvatio da je već skoro pao mrak i da bi trebalo da se povuče u kamp, da se naspava i odmori. Sledeći dan će najverovatnije biti veoma težak, radnici nisu pristali na bilo kakve uslove. Ništa ih ni trenutka više nije moglo zadržati na iskopini. Oni i njihova glupa razmišljanja, sujeverje... Džudžu...Sujeverje je vladalo i samozvanim velikim umovima koji su u nepreglednom prostranstvu sopstvene ograničenosti, čoveka proglasili za slugu zla, a dobrota istog tog čoveka, pretvorila ga je u izgnanika, večno progonjenu zver među onima, koji su sebe postavili kao ljude, među ljude... Koja ironija, pomisli, dok se polako vraćao prema šatoru, gde je ostao samo dečak, koji ga je pratio u njegovom pohodu. Seti se priče o Svetom Gralu. Osetio je na trenutak neku čudesnu bliskost sa vitezovima koji su žrtvovali sve da do svetog cilja dođu, da ispune zadatak u koji su slepo verovali... Ovo je njegovo putešestvije, njegov sveti gral, njegov cilj, ispunjenje zadatka zbog kojeg se rodio, živeo, a verovatno će i život, materijalizacija duše u smrtnom obliku, biti podređena višem cilju. Seo je pored vatre, koju je mladić zapalio da pripremi večeru, da se okrepe pred odlazak na počinak. Mladić ga je pogledao, kao da želi nešto da ga upita, ali se uzdržao, bojeći se potajno da bi mogao čuti neke reči, koje nije mogao prihvatiti, ni pored svesti o činjenici da će sada stvari krenuti sasvim drugim putem. Ostali su potpuno sami, bez radne snage, a novac, tako važan u materijalnom svetu, tu, usred džungle, u Amazoniji, gde su brzina i snalažljivost jedino od čega se zavisi, nije vredeo ništa... Od trenutka kada je prvi put sreo gospodina Viktora, bio je ubeđen da ovaj čovek, koga je pratila reputacija čudaka, a istovremeno i vrsnog Egiptologa, tačno zna šta želi, da je krenuo na neko mesto, gde će svima dokazati da je on taj koji je u pravu, „Pokazaće im on, a ja ću biti uz njega, pokazaću im i ja“, poče poluglasno razmišljati...„Peter”, prekinu ga u razmišljanju glasno izgovoreno ime... Mladić se trže, i podigne pogled sa vatre koja je tiho pucketala grejući kafu.„Da li si se ikada zapitao, ili posumnjao u mogućnost, da se ovako nešto desi, mislim, da usred Južne Amerike, u Amazoniji leži tajna egipatskih piramida, sakrivena u hramu koji više liči na indijsko svetilište, nego na piramidu?“Peter nije našao reč kojom bi pametno odgovorio, jer nikada nije sebi postavio takvo pitanje. Sada ga je to toliko zbunilo, da je osetio stid što o tome nije razmišljao, jer da jeste, mogao bi dati bilo kakav odgovor. Ovako, ostaje mu samo da se oseća beskonačno zbunjen, jer nije o tome mislio. Shvatio je da je sada sasvim bespredmetno o tome razmišljati. Tu su, i sve ono u čega ostatak sveta nije mogao verovati, tu je pred njima, u stvarnosti, niko više ne može otkriće i istinu dovesti u pitanje...„Nisam... Gospodine, mogu li vas nešto upitati?“„Reci?“„Odakle vam ideja, hrabrost, da i pomislite, da ovako surovo okrenete naglavce sve do sada važeće i priznate teorije o nastanku i razvoju egipatske kulture i civilizacije?“Veteran nauke o prošlosti, samo se nasmešio, otpio gutljaj crnog napitka i počeo pričati o svom životu, stigavši na kraju i do odgovora na mladićevo pitanje. Peter je bio potpuno iznenađen i zbunjen ovakvim pogledom na stvari, i nije mogao videti gde vodi Viktorovo insistiranje na činjenici da je Peter taj koji treba da ode do grada, ceo dan puta udaljen od nalazišta i pokuša da nađe ljude i obezbedi mašine kojima će uspeti pomeriti ogromnu kamenu ploču iza koje se krije tajna.Trenutak pre nego što su konačno utonuli u san, kroz noć se začuo samrtni krik neke životinje, koja je jačoj od sebe obezbedila produžetak života....Jutro je osvanulo u kiši koja je natapala sve što nije bilo nepropusno za vodu. Drveni sanduci, platno na šatorima, sve je bilo nabreklo od tropske kiše. Peter je već sa prvim zracima sunca napustio logor i uputio se na celodnevni put ka prvom gradu u kome će naći telegraf, možda čak i telefon. Proći će bar tri, možda i cela nedelja dana, dok ne okupi ljude da se posao privede kraju.Gospodin Viktor Von Haettenschweller, nalazio se pred ciljem, ispunjenjem sudbinom predodređenog zadatka. Susreta sa tajnom. Iza kamene ploče, nalazi se istina. Iza ogromnog kamenog bloka, do pre jednog dana sakrivenog od sveta, ispod građevine, koju ni više hiljada godina samovanja u džungli koja sve sakriva i proždire, nije uspelo potpuno sakriti, posle svega, ostala je vidljiva samo kruna predivne građevine, koju ljudsko oko još nikada nije videlo u svoj veličini i lepoti... Viktor je znao da se iznad zemlje nalazi samo mali delić svega, da je veći deo građevine deo sakriven ispod zemlje, da je reč o podzemnoj građevini, čak je na trenutke pomislio, a bilo je čak moguće da je neki tektonski pokret u prošlosti pokušao da veličinu ovog božanskog zdanja sakrije u potpunosti. Možda se ispod zemlje krije svemirski brod, mašina, koju su sagradila nebeska bića, nešto što je dovelo strance, neusporedivo superiornije od primitivnih bića koja su do tada bili po nekom svom, sasvim pogrešnom ubeđenju, najsavršenija bića na planeti, koju su s početka, u sopstvenoj neukosti, smatrali ravnom pločom. Na kraju krajeva, do pre svega sto godina, putovanje u svemir nije bilo ništa drugo do suluda ideja vizionara, naučna fantastika... Da li je uopšte i bilo nauke u svemu tome? Nije nauka ta koja je ljude odnela na mesec. Ne, bila je to vizija. Njegova vizija ga je dovela pred ova vrata, pred vrata istine, i sada je bio sretan što se ljudski rod dovoljno otreznio, i da on, zbog svoje ideje nije stradao na lomači. Dvadeseti vek, doneo je mnogo novog. Ne obavezno i dobrog, ali novog, u svakom slučaju...Proći će nedelju dana, pre nego što se bilo šta desi. Odluka o tome, kako provesti dane, pala je u trenutku kada je shvatio da je kiša prestala da pada i da su se oblaci razišli. Izašao je da se prošeta, da pogleda, kako stoji iskopina. Moguće je da se nešto od iskopane zemlje obrušilo i da će ponovo morati da kopaju u dubinu i da čiste prilaz. Srećom , iskopina je bila netaknuta, kiša očigledno nije bila jaka, i prilaz kamenim vratima, bio je potpuno čist ako se kamena gromada, uopšte i mogla nazvati vratima.Ogromna kamena ploča, visine preko pet metara, i skoro isto toliko široka, stajala je na mestu koje je trebalo biti ulaz u tajnoviti prostor. Glatka, savršeno obrađena kamena gromada, delila ga je od konačnog saznanja, spoznaje o tajni koju je tek načeo u svojoj viziji, ali je znao da mu je sudbina odredila da se baš tu završi njegovo lutanje. Godine i godine je proveo putujući po svetu, tražeći pravi odgovor na enigmu koju su zapisali na zidovima grobnica u piramidama. Dugo vremena nije mogao naći pravo objašnjenje, zašto su grobnice faraona, vladara na zemlji građene u obliku piramida. Na kraju perioda koji je za njega bilo vreme zbunjenosti, shvatio je kako treba čitati pismo. Dvadeset i četiri znaka, podeljena u šest grupa po četiri, i još jedan, peti, koji se ne dopisuje, ali svojom prisutnošću, daje smisao poruci. U svakoj grupi od po četiri znaka, izgledom isti, nenavedeni simbol, bio je onaj koji stvara konačan, razumljivi smisao, sasvim drugačiji od onoga koji poruka, reč, ili titula imaju bez njega. Piramide imaju istu koncepciju, jedan vrh, jednu tačku, koja spaja četiri strane, mesto, tačku gde dolazi do sjedinjenja energije i smisla... To je razlog zašto niko do tada nije uspeo tumačenje hijeroglifa postaviti kao konačno i jasno, bez mogućnosti da se istom natpisu da i neko „možda“ značenje... I pored toga, mnogo je dodatnih tumačenja i dešifrovanja bilo potrebno izvesti, da bi sve bilo razumljivo. Jedna od stvari, koja je otežavala pronalaženje prave lokacije „hrama bogova sa neba“, bilo je preračunavanje geografskih dužina i širina u današnje jedinice, stepene, iz zvezdama zadatih okvira i naravno, vremena u kojem su ti zapisi nastali. Kada su sve koordinate lokacije vrhovnog, iskonskog svetilišta, hrama bogova koji su došli sa neba, tačno određene, trebalo je samo doći, i jednostavno otvoriti oči, da se čovek divi... Došlo je do blagih odstupanja od tačke koja je po proračunima bila trideset i dva kilometra dalje na jugoistok, ali su ipak uspeli da posle dva meseca, pronađu tačnu lokaciju, mesto gde sada stoji Viktor, maleno i beznačajno ljudsko biće, pored boginje prašume... Čime li je to zaslužio? Zašto baš on, a ne neko drugi? Verovao je delom svoje svesti u sudbinu, a ipak je sebi postavljao takva pitanja. Poželeo je da postoji neka čarobna i tajna reč kojom bi pokrenuo kamenog čuvara pred ulazom u hram, da se pomeri i propusti ga. Samo se slatko u sebi nasmešio, pomislivši na samog sebe, kako bi izgledao, kada bi rekao neku glupu frazu, kao što je „Sezame, otvori se...“ Nije rekao ništa, samo je prešao pogledom preko ogromnog kamenog bloka, i tek onda je primetio jedan zanimljiv detalj, koji mu je promakao prethodnog dana. Oko petokrakog simbola na sredini, nalazilo se nešto zapisano, a vremenom toliko nagriženo, da je morao otići po lupu da vidi sve detalje. Bez obzira na svoje godine, trčećim korakom je prevalio put do svog šatora i nazad, donevši finu četku od kamilje dlake i lupu, i počeo polako čitati i dešifrovati natpis...„Odabrani, Ti koji pred vratima stojiš... Ispruži um i dušu svoju prepusti beskonačnosti... Tebe čekam u sebe, uz sebe da primim i da deo mene postaneš i ja deo tebe da postanem... Zakorači ka sudbini, načini korak sudbine svoje... Vreme stapanja sa istinom je i za tebe sada...“ Natpis na ulazu, zbunio ga je, učini mu se da je poruka upućena baš njemu i ne pokušavajući da razmišlja ili bilo kako razume poruku, ispruži ruku, rastavljenih prstiju, dlanom krenu ka centru pentagrama, gde je na njegov dlan čekao simbol, njegov dlan u ogledalu. Dve površine spojile su se u trenutku u kojem je osetio kako gubi život i istovremeno neki drugi život ulazi u njega...Nije ni primetio da se kamen polako počeo okretati po verikalnoj osi i da se tlo neprimetno, stopilo s pokretom velikih vrata, unoseći ga, premeštajući spoljašnji svet, zapravo samo njega na drugu stranu, u unutrašnji univerzum...Mrak. Potpuno odsustvo svetlosti. Oči su mu se počele privikavati na svetlo koje se naziralo u tami. Učini mu se da svakim novim trenutkom sve bolje vidi i shvati da u prostoriji uopšte i nije mrak. Pred očima mu se pojavila kružna prostorija, a u samom centru, snop svetlosti, koja kao da je dolazila sa vrha, kroz otvor na tavanici oblika kupole... Trenutak kasnije, shvati je da je to samo privid, da svetlost dolazi i sa donje strane, jer u snopu se pojavila kugla, lopta... Iluzija ili stvarnost, nije znao, ali pred očima, okupana u mlazu svetla koje ne stvara senku, lebdela je ravnomerno osvetljena kristalna kugla... Pod nogama, crteži u pesku koji se nisu ni za trunku promenili od njegovih koraka koji ne dodiruju tlo... Sada su mu se oči već privikle na čudnu svetlost u utrobi hrama, i on ugleda ljude koji sede u krugu, na izdignutoj platformi koja je opkoljavala centralni deo. Svi su bili mirni, mrtvi ko zna koliko dugo, ali nisu istrulili u prostoriji u kojoj nije bilo čak ni prašine, paukova ili bilo čega drugog što bi se moglo očekivati posle vekova i vekova. Pomislio je kako je čudno da ne oseća strah. Ulaz je bio zatvoren, i nije se mogao setiti kako je tačno uspeo ući unutra. Štaviše, nije razmišljao o tome kako će izaći. Odjednom, postao je svestan da mu je sasvim prijatno u ovom tako čudnom polumraku, da zapravo i ne želi da ode odavde, samo želi da sedne, da posmatra tu čudesnu igru svetlosti sa kristalnom kuglom, najsavršenijim geometrijskim telom i shvati... Ako univerzalna i jedinstvena, za sve važeća istina i postoji, mora biti u obliku kugle... Jedino telo, oblik, koji iz bilo kojeg ugla sagledan, daje isti odgovor na pitanje: „Koja je tvoja istina?“ Shvatio je, čak i da pokuša da pogleda u kuglu sa donje ili gornje strane, ne bi video ništa drugačije ili više nego sada, jer podjednako je osvetljena, nije bilo senke koja bi u bilo kojoj poziciji promenila sliku...Odjednom, sa shvatanjem apsolutne forme istine, shvati da je sve ove godine tražio, postavljao sebi i drugima pitanje koje ima tako jednostavan odgovor, a znao je i to, da je nikada neće moći podeliti sa drugima, jer nije bio zato tu. Ovde je zato što je neko drugi tako odlučio... Ljubav... Prava ljubav, neiskvarena i odista večna ljubav. Oseti je u sebi, preplavilo ga je osećanje koje je i do tada bilo prisutno, svuda oko njega, ali on to nije osećao, ali sada... Da, sada oseća kako ga preplavljuje, kako se topi u mlazu predivnog osećanja koje ne može opisati... Polako se približio ivici kruga opisanog oko centra prostorije i laganim pokretom namestio u sedeći položaj, lotosov cvet, i kao da je još jednom želeo da se uveri da je sve stvarno, osvrnu se okolo i shvati da nije baš najbolje video. Video je samo ono što mu je razum nalagao kao logično, video je mumificirana ljudska tela, a to i jeste bio logičan i razuman pravac razmišljanja. U ovom trenutku, rasterećen od stege racionalnosti, vidi dvadeset i tri sretna ljudska bića okupljena oko istine, oko ljubavi... Oseti sreću i pogleda u pravcu sada već ogromne kugle, koja je skoro ispunila celu prostoriju... Peter je stigao posle šest dana u kamp sa dobrim vestima. Nije zatekao nikoga sa kime bi ih mogao podeliti. Gospodina Viktora nije mogao pronaći nigde. Stvari su bile još uvek tu, ali njega nije bilo. Pomislio je da mu se nešto strašno desilo, da ga je možda napala neka životinja, ali nije bilo tragova borbe... Nije bilo ni poruke. Pred ogromnom kamenom pločom, pronašao je samo lupu i četku. Viktor Von Haettenscweller je nestao bez traga, shvatio je nakon tri dana bezuspešne potrage. Na kraju, odustali su od daljnjih pokušaja da ga pronađu... Peter Klaus, nekoliko godina kasnije, u svojoj knjizi „Bogovi Amazona“, navodi:„...Svaki pokušaj da se u svetu prave istine racionalno sagleda ista, dovodi do neracionalnih objašnjenja. Racionalnost i istina, ne idu zajedno. Racionalni um, pre svega, pokušava materijalizovati duševno stanje, što se kosi sa bazičnim principom funkcionisanja svemira, stoga, iracionalnost, jeste prava istina, a materijalni svet samo manifestacija onoga što čini energija oblikovana u forme čulno opipljivih stvari... Istina je van dometa racionalnog objašnjenja... Bogovi Amazona to znaju, a svoju tajnu podeliće samo sa onima koji su spremni da istinu prihvate...“
  9. stein
    SAJENS FIKŠONSVEMIR, LETO GOSPODNJE 1999. Konačno se desilo ono čega se čovečanstvo plašilo od dana kada je neko od proroka izrekao istinu koja je bila toliko čista i uzvišena da se ne može izvrnuti, promeniti ili prilagoditi ukusu moćnika. Desilo se ono čega su se neki pribojavali, ono u čega mnogi nisu verovali, ono što je bilo neizbežno, došao je kraj, smak sveta, APOKALIPSA. Ipak nešto nije u redu. Jeste da je svetu došao kraj, ali ne takav kako su ga videli proroci. Desilo nam se ono čega sam se bojao. Konačno nam se desio onaj savršeni, nezamislivi apsurd, nestajemo zajedno sa majkom Zemljom koja nam je sve pružila, a kako smo joj uzvratili? Apsurd leži u činjenici, da su svi znali da se ovo može desiti, ali su svi govorili, kakve su šanse, da se tako nešto dogodi? Tri, četiri milijarde naprema jedan? Ipak, desilo se…Znali smo da je svemir beskonačan, sumnjali smo i u to da je glupost ljudska, takođe beskonačna. Sada, posle svega spojile su se dve beskonačnosti u jedinstvenu celinu, beskonačno glupi svemir. Praznina beskonačno praznog prostora, konačno se ispunila. Tolika je bila naša glupost… Strahovanja za sudbinu čovečanstva oduvek su bila prisutna. Još od dana, kada je prvi čovek legao na svoj počinak i gledao u nebo pokriveno zvezdama, postojao je neki duboko usađeni strah od ogromnog svoda koji je svoje kaprice ispoljavao nenadano u raznim oblicima. U noćima kada je nebo bilo vedro, ljudi su gledali u zvezde i pitali se zašto sve to izgleda baš tako, zašto su te tačke koje svetle tamo? Kroz hiljade i hiljade godina razvoja ljudske civilizacije, stvorena su razna tumačenja, kalendari, horoskopi i proročanstva…Jedno od proročanstava proreklo je kraj sveta. Neki su verovali u to, neki nisu. Nauka koju su ljudi stvorili da bi objasnili zašto se i kako nešto dešava, imala je svoje granice, bilo je stvari koje nauka jednostavno nije mogla racionalno objasniti i dokazati. Nauka nam je ukazala na to da nisu bogovi gnevni kada grmi, ali nam je i objasnila da ništa ne možemo učiniti protiv meteora koji bi se uputili prema našoj planeti, ili suludih diktatora koji se uhvate za crveno dugme kojim se kao igračkom, u jednom, jedinom trenutku aktivira dovoljno atomskog arsenala, da ovu planetu razduva do najdaljih krajeva galaksije…Šta se na kraju desilo? Ništa od toga. Nakon što smo sredili sve probleme koje su nas sprečavali da postanemo ravnopravni član svetske zajednice, svet sezainteresovao za naše običaje, književnost, muziku i kulinarstvo. Sve što je nekad bilo samo naše, postalo je trend u svetu, i nije se mogao više zamisliti ni jedan grad u svetu, koji ne bi imao pored kineskog i francuskog i jedan Jugo-restoran sa specijalitetima, koji su tipični za naše podneblje. Čevapi, pljeskavice i burek, postali su nova brza hrana sveta, a u restoranima koji su držali do neke reputacije, nije moglo da se desi da na jelovniku nema pasulja ili kupusa u nekoj od stotina varijanti koje su nastale zahvaljujući mašti domaćica osuđenih na izbor između jednog ili drugog. Tako je sve počelo, tako je počeo kraj. I da smo to znali, možda bi nešto i učinili da sprečimo katastrofu, koja nam se iz dana u dan sve više bližila. Sada, dok lebdim u svojoj spasilačkoj kapsuli, negde u svemiru, gde se nekad nalazila planeta zemlja, preneraženo shvatam šta se desilo. Pre svega nekoliko sati, sve je još bilo na svom mestu, a onda su kupus i pasulj učinili svoje. Celokupno čovečanstvo, osetilo je neodoljivu potrebu da se olakša. Sve se desilo u istom trenutku. Ogromna eksplozija otrovnog gasa, pod pritiskom neviđenih razmera, dovela je do kataklizme, koja je razorila planetu… Sada shvatam kolike rezerve energije smo imali na dohvat ruke, a nismo nikad ni pomislili da je pametno iskoristimo… Srećom, na Marsu su već sagrađene kupole i tople leje, koje će preživelima obezbediti hranu i opstanak. Ima nade za čovečanstvo, osim ako se i tamo ne gaji samo pasulj…Ovo je bila moja prva i najverovatnije, poslednja naučnofantastična priča. Tu počinje i tu se i završava, a samo sam hteo da vam kažem da treba gledati u nebo, ali život ne čine samo velike stvari. Život čine sitnice koje su tu, oko nas, a koje smo skloni, tek tako, bez razmišljanja zanemariti i gurnuti u stranu, radi nekih stvari koje samo mislimo da su važnije…Razmislite malo o tome, pa mi javite… Laku noć i nemojte preterivati… Posebno ne sa teškom večerom…...ZAPOVEST BOŽIJA, XIDOBRO VEČE, dragi moji. Danas sam se lepo proveo, pa sam razmišljao o stvarima koje su se desile pre nekog vremena, štaviše, desilo mi se više puta, a sumnjam u to da se vama tako nešto nije desilo. Ono što se s vremena na vreme dešava po našim ulicama, su šetači obučeni u lepa odela, znate ono, kravate, haljine, a sve u zavisnosti od polarne pripadnosti šetača. Ipak, za razliku od onih klasičnih samo-šetača, ovi obično zastanu pred svakom kućom, nameste se, zauzmu stav, ponizno se nasmeše, i nakon što veoma bojažljivo zazvone na vrata, strpljivo čekaju da se dovučete i otvorite im kapiju, vrata, ili šta god da vas deli od surovog sveta, da ne kažem ulice ili hodnika zgrade.Onda počinje ritualno i meni već veoma poznato predstavljanje, na čega se odmah nadovezuje pitanje: DA LI VERUJETE U BOGA? U nekim prvim susretima sa ovom vrstom ljudi, odnosio sam se sa dužnom pažnjom prema onome što imaju da mi kažu, ali sam bio dovoljno pametan da ih ne zovem u kuću. Tako mi se jednom prilikom desilo da celih sat i po stojim pred kapijom i slušam sve što imaju da mi kažu. Naravno, to im nikad nisam oprostio, ali ni ne možeš ljudima koji se tako fino postave prema tebi, tek tako zalupiti vrata pred nosom, posebno ne ako imaš srca. Osim toga, lepo su mi par puta dopunili zalihu papira za propalu, pa se nisam ni ljutio. Sve u svemu, ovih nekoliko meseci unazad, desila mi se priča po prethodno navedenom scenariju, ali posle početka, odnosno njihovog pitanja o tome da li Ja verujem u boga, ja ih načisto zbunim kontrapitanjem koje glasi: DA LI VI VERUJETE U BOGA? Oni me posle toga tako zbunjeno pogledaju, kao malo dete kome ste bez ikakvog razloga udarili čvrgu. Pre negoli se osveste od ovakvog obrta, dodam im sledeću enigmu, pitanje vezano za prvo, DA LI ZNATE JEDANAEST BOŽIJIH ZAPOVESTI? Oni tek tu ostanu bez teksta i sa nevericom gledaju u mene, kao da sam rekao ne znam šta, ali im ne dam da odahnu i da se saberu, pa ih lepo zamolim da mi izdeklamuju zapovesti koje je onaj od gore, poslao nama dole. Oni svakako znaju napamet prvih deset, ali kod jedanaeste zastanu i razmišljaju. Da im olakšam, kažem im koja je. Ona glasi: NE ZVONI LJUDIMA NA VRATA KAD POPODNE ŽELE DA SE ODMORE. Njima posle ovoga više ništa nije jasno, pa samo gledaju u mene kao da nisam normalan, a ja im se lepo zahvalim i posavetujem ih da odu kod svog sveštenika, da provere da li je to zapisano. Tu, oni sada već katastrofalno zbunjeni, zahvaljuju na pažnji i uz nekoliko učtivih izvinjenja, konačno odlaze…Za onu drugu vrstu koja zvoni, pa posle priča o KRIŠNI, imam jednostavniji recept. Samo ih pitam gde se šišaju, pa ih time zbunim i nastavim: MOLIM VAS RECITE MU DA JE LOŠE URADIO POSAO, PROMAŠIO JE ONAJ ÈUPERAK NA TEMENU, ALI AKO ŽELITE, ODMAH ÆU DONETI MAŠINICU DA TO POPRAVIMO. Oni se na ove reči trgnu, i daju u trk da se sve praši, pa sam tako već stekao dva para indijskih sandala, i celu biblioteku knjiga koje se bave religijom dalekog nam istoka…To bi bilo to o raznim ubeđivačima, a ja sam lično ubeđen u neke sasvim druge stvari, i da ne ispadne da vam ja sad nešto solim pamet i pričam priče o nekim drugim životima, pričam vam samo o svom životu, a nekad se tu upletu i neki drugi, pa to eto tako ispadne. Ako i pored svega osećate potrebu da u nešto verujete, verujte u sebe, jer ako tako uradite, imate najveće šanse da uspete u životu i da ostvarite ono što biste želeli da ostvarite.Sve to važi pod uslovom da niste odabrali put gde svi ostali stoje postrance i podmeću vam noge. Danas je bio lep dan, tako će biti i sutra, ja idem da spavam, da bih ustao na vreme, jer ko rano rani ceo dan zeva, posebno ako ne legne na vreme.P.S. Jedan moj poznanik ima sasvim drugačiji pristup prodavcima božije milosti. On ima običaj da ih uvede i nakon sat, dva razgovora sa njima ubedi ih u to da su obmanuti, i da su oni zavedeni od strane SAMOG SOTONE, što moram priznati, deluje kao stvar koju vredi probati… ...KOŽEDOBRO VEČE, mada nisam siguran kako će biti dobro nakon ovakvog dana. Opet ja sa svojim lošim danima. Ne baš. Samo se osećam malo izigran, prevaren i… Sigurno da postoji neka gadna reč koju bih sada voleo da viknem, da me svako čuje, pa da mi bude lakše. Znam da to neće promeniti ništa, a ja bih se samo iskompromitovao time, pa nisam ništa postigao. Još manje sam nešto promenio, jedino bi se neko razočarao u moju inteligenciju, tako da mi ostaje da sve sočne psovke koje mi malo po malo padaju na pamet, gužvam sebi u bradu i da nastavim dalje, pa kako god mi bude.To me setilo na neku staru domaću TV seriju, koje se većina mlađih od trideset neće setiti, a u mestu dešavanja priče je bio jedan večito nezadovoljan prosjak, koji je neprestano išao ulicama i glasno ponavljao istu rečenicu: “…A ja i narod samo vičemo…” Koliko mi te reči danas drugačije zvuče. Nekad mi je to bilo smešno, jer nisam shvatao smisao. Danas mi to nije smešno, jer nekako osećam da sam ja taj koji ide ulicom i ponavlja u sebi večito istu frazu: A JA I NAROD SAMO VIČEMO. Ponavljam u sebi, jer ne smem da vičem, ali ne čujem ni narod da viče. Zašto mi se ovo onda stalno mota po glavi? Da li sam možda došao do onoga što bi bio početak nekog tihog i nespokojnog ludila koje podlo razara um i dušu, sve dok jednog dana ne ostane ništa dobro u čoveku?U nekim trenucima uhvatim samog sebe u maštanjima kako bi bilo bolje da sam se rodio negde u srednjem veku, pa da sam lepo našao sebi posao gradske, ili još bolje, dvorske lude. Iz razgovora sa ljudima, primetio sam da većina ljudi misli da su dvorske lude bili samo obični lakrdijaši, koji su pričali gluposti i zasmejavali svog gospodara. U zabludi su takvi ljudi, moram to odmah da kažem. Lakrdijaši su bili putujući zabavljači, a dvorske lude su živele uvek pored kneževa, kraljeva, i raznih velikodostojnika. Način, na koji su ljudi zvani dvorskim ludama, zbijali šale, morao je biti krajnje profinjen, jer, ako bi gospodar osetio da je nešto izrečeno na njegov račun, a nije mu po ukusu, šaljivdžija je mogao očekivati sve, samo ne dobar ishod po sebe. Za sad, uspevam da zadržim svoj status dvorske lude, jer ne zbijam neukusne šale na račun svog gospodara, pa ako ovako nastavim, mogu da se nadam dubokoj i lepoj starosti. Jedno od pitanja koje su mi postavili, čak više puta, bilo je zašto ne iskoristim ovih pet minuta, koji su mi na raspolaganju, pa da se malo bavim kritikom ljudi koji su na vlasti, jer neki smatraju da su baš oni krivi za one ne baš lepe stvari koje nam se dešavaju. Izuzetno dugo sam razmišljao o toj temi, pa sam shvatio, da iako nisam politički niti orijentisan, niti angažovan, shvatam da nisu osobe koje se zovu predsednicima, podpredsednicima, ministrima, i šta ti ja znam kako ne, sve do direktora, krivi. Znači, NISU ONI KRIVI. KRIVI SMO MI. Odmah ću vam i reći zašto sam došao do takvog zaključka. Postavite se u situaciju da neko u vašoj okolini smatra da ste baš vi pravi čovek za posao koji treba obaviti, pa još pored toga, u to ubedi i vas, i još stotinjak ljudi. Onda geometrijskom progresijom, cela stvar izmiče iz ruku, ljudi iz dana u dan prepričavaju priču o vama kao idealnoj osobi koja je stvorena za taj posao, i vas više niko ni ne pita za mišljenje. Naravno, vi ni ne smete da se bunite, da ne biste pokazali svoje slabosti, i jednog dana shvatite da ste se našli na odgovornom poslu, gde osim svojih problema imate još milion malih problema koje morate rešiti. Naravno, to su oni problemi, koje su vam na teret dodali oni koji su vas odabrali, i to samo zato da odgovornost skinu sa sebe. Ujedno, time su rešili svoje brige oko opravdanja za svoje neuspehe. Bilo šta da im pođe naopako, na tapetu si ti, jer ti si taj koji je trebao da misli na to. E, da nije bilo tebe koji si nas u ovo uvalio, bilo bi nam mnogo bolje. Što ste me onda tu postavili. Mi smo ti verovali. Ne, niste vi meni verovali, već ste mene odabrali za žrtvenog jarca, a sada posle svega, ispao sam magarac, jer sam na to pristao, verujući vam… Ovo što sam vam rekao, desilo se MENI, u neko drugo vreme, kada se u našoj mesnoj zajednici birao predsednik omladine, saveza omladine, kako li se zvaše… Nesposoban da se nosim i sa tuđim problemima, odustao sam na vreme, pa mi se sada obraz nosi po gradu bez bojazni da će ga neko pljunuti u prolazu… Toliko od vaše dvorske lude za večeras. Spavajte mi snom pravednika i manite se politiziranja, nije to za vas…...ŠEĆERU MOJPozdravljam sve prisutne, kako one koji su ostali namerno, tako i one koji su zaboravili da je ovo vreme kada dolazim JA, megazvezda komšiluka, pa nisu uspeli da se evakuišu.Pre nekih nedelju dana pričao sam vam o tome kako bog ima i nema veze sa mojim životom, pa su mi neki nakon toga aplaudirali, a neki su hteli iznova načiniti ateistu od mene, znate već kako, ubijanjem boga u meni. Iz ovih i nekih meni ne baš jasnih razloga, ovaj put ću zaobići teme vezane za te nadzemaljske stvari, i ispričaću vam nešto mnogo prizemnije.U ovo vreme, kada mnogi očekuju pomoć sa neba, da li u vidu nadprirodnih događaja, ili u vidu paketa koji se spuštaju sa ili bez padobrana, sasvim sam načisto da pomoći sa neba definitivno neće biti, ne za mene. Jedino na čega se ja danas oslanjam, su moje dve tanke nožice, i ono malo samopouzdanja koje mi je nakon svega ostalo. Iako sam do pre nekog vremena i ja bio jedan od onih sa glavom u oblacima, zahvaljujući nekim ljudima koji su uradili sve da me spuste na zemlju, često ne birajući način, spustio sam se na zemlju, pa sada i ja gledam stvari mnogo realnije. Da ne kažem, prizemnije. Baš pre neki dan, odem ja tako do prodavnice da kupim malo šećera, ono belo što zasladi kafu, a nije mleko, i sretnem tamo jednog čoveka koji mi je delovao nepoznat na prvi pogled, a nakon drugog i trećeg pogleda sam već bio sasvim siguran da ga ne poznajem. No, uglavnom, pitam ja da li imaju šećera, prodavačica kaže, ima. Ja je zamolim da mi da kilo, na što ovaj meni nepoznati čovek upita prodavačicu kako je to moguće da sad ima šećera, a kad je on ujutru hteo da kupi, nije ga bilo, onda mu ona odgovori da su tek pre pola sata dobili, i da ne dužim, nekako se na kraju gospodin i ja upoznamo, i on mi ispriča jednu kratku priču o tome, šta mu se desilo pre par godina u kafani koja se nalazi na jednom od ćoškova u okolini. Kao, sedi on tako i cedi svoje pićence, kad vidi vraga, za njegov sto sedaju dvojica Beograđana i nakon upoznavanja i razmene zdravica koje ne bih sada nabrajao, raspričaju se oni lepo, kao što je to i red. Nakon raznih tema, stignu oni i do pitanja granice i olakšavajućih okolnosti, koje pruža blizina iste. Tu moj sagovornik zastane, dobro me odmeri, da se uveri da ne nosim neki od znakova raspoznavanja neke od državnih službi, pa nastavi. Eto baš ti njegovi novi prijatelji sa zavidnim tonom u glasu konstatovali su kako je nama, koji smo tu, na samoj državnoj granici, lako, mi samo tako odemo preko i sve nam je rešeno. Moj novopečeni sagovornik se na to nadovezao svojom idejom za koju se već godinama zalaže, da se Beograđanima pomogne, da im se olakša, i to tako da se lepo granica pomeri sve do Beograda, pa bi onda njima bilo tako lepo kao i nama sada. Posle ovog sam se zahvalio svom sagovorniku, i sa prvim izgovorom koji mi je u trenutku pao na pamet, brzinom munje napustio sam prodavnicu. Ovaj događaj me je posle proganjao i terao na razmišljanje, i shvatio sam da se JA ne slažem sa ovakvim rešenjem, jer to i nije rešenje, zar ne? Ja lično, još uvek u sebi nalazim priličnu dozu onoga što se zove patriotizam, i ne bih mogao da živim u zemlji koja se potpuno prodala trulom zapadu, Valjda je to tako, kad naši severni susedi danas, koliko je meni poznato, nemaju čak ni svoje kokice ili čips, već i to proizvode po stranoj licenci… Ako je istina, ono što se u poslednje vreme priča i piše po novinama, a bogami, ima i indicija u informativnim emisijama na televiziji, velikim koracima krećemo u rasprodaju onoga što imamo. To je možda dobro, možda i nije, ali ako već želimo nešto prodati, bolje da to uradimo dok potencijalni kupci ne shvate da su izigrani. Ne znam šta oni dobijaju, ali mi ćemo sigurno biti na dobitku, jer do sada smo uvek bili na gubitku, pa će se sada stvari okrenuti nama u korist. Živi bili pa videli…Toliko danas od mene, a ako ste čuli neki novi trač, javite mi, pa da to lepo prosledimo dalje… MARFI I OSTALI Da li čitate knjige? Da? To je lepo od vas, a u krajnjem slučaju i dobro za mentalno zdravlje. Čitanje knjiga vam oduzima vreme koje bi ste najverovatnije izgubili gledajući neku od morbidno glupih serija iz Južne Amerike; mada kad bolje pogledamo stvari, ni njihovi severni susedi nisu imuni od snimanja debilnih trakalica od nekoliko hiljada nastavaka, koji na kraju nemaju nikakvog smisla. Da se vratimo knjigama. Pre nekog vremena i ja sam se prihvatio čitanja nekih knjiga, ali ne onih koje pišu nadobudni i uobraženi kvazipisci kao što sam ja, već nešto malo ozbiljnije. Pošto takvih bezveznjakovića ima u svakom gradu, ja neću nikoga prozivati, nego ću ih ostaviti da sami istrunu u svojoj iluziji o samobitnosti. Srećom, ja sam na vreme shvatio koliko sam sitan i nevažan, pa se više i ne trudim da nekome dokažem suprotno. Baš iz tog razloga sam se i odlučio da više ne pišem ljubavne ili kriminalne romane, već da svoje vreme iskoristim čitajući dela ljudi koji to dobro rade. Jedna od knjiga koju sam pročitao je i Markesova priča o STO GODINA SAMOĆE, ali ima i druge literature, koju vredi pročitati. Upravo sam se bacio na studiranje jedne od takvih. Ko bi rekao da ću se ikad zainteresovati za pravo i pravne nauke. U suštini, to i nije pravna literatura u pravom smislu te reči, već knjižica sa zakonima i zakonitostima koje vladaju u životu. Genije koji je bez potrebe da dokazuje sve ono o čemu piše, zove se Marfi, a prezime mu ne znam. Prvi član u Marfijevom zakonu glasi: AKO NEŠTO MOŽE POĆI NAOPAKO, POĆI ĆE NAOPAKO. Da ne bih sada redom citirao tuđu knjigu, spomenuću samo neke od stavki u ovoj zanimljivoj knjizi. AKO NEŠTO POČNE DOBRO, ZAVRŠIĆE LOŠE, A AKO NEŠTO POČNE LOŠE, ZAVRŠIĆE JOŠ GORE, ili recimo AKO JE NEŠTO POKVARENO, SVAKIM POKUŠAJEM DA TO POPRAVITE, JOŠ VIŠE ĆETE GA POKVARITI, A ŠTETA KOJA NA TAJ NAČIN NASTANE, UPRAVO JE PROPORCIONALNA VREDNOSTI PREMETA. Ovo deluje veoma pesimistično, ali ako malo razmislite, shvatićete da se ovaj zakon kod nas primenjuje sam od sebe, nema uopšte potrebe da neko bdi nad nama i kontroliše sprovođenje ovog zakona. E, kad bi naši zakonodavci bili u stanju da naprave ovakav zakon koji se sprovodi sam od sebe…Ne treba živeti u takvim iluzijama, jer nema te zemlje na svetu koja ima savršene zakone, jer ni ljudi na čije se postupke zakoni odnose, nisu savršeni, a istovremeno ni ljudi koji zakone pišu, nisu savršeni. Niko na svetu nije savršen, svakom nešto fali. Recimo, meni fale zubi…Možda i malo skromnosti i samokritike, ali i ja sam čovek. Možda ima nekoga ko se sa ovom izjavom i neće složiti, ali baš me i nije briga. Ja sam savršeno nesavršen.Ova moja izjava je najbliža onome što je rekao moj stari prijatelj, a tako je davno bilo, da ja sad jednostavno ne mogu da se setim kako se čovek zvao, ali još uvek pamtim njegove reči: znam da ništa ne znam… Možda on to i nije rekao baš ovim rečima, ali smisao je tu. Velik mudrac je bio taj moj prijatelj. Kad bih ja bio tako mudar, najverovatnije da se ne bih pravio pametan, ali ovako mi je samo to ostalo. Ipak, ako poživim, možda i dočekam da jednog dana postanem mudar, jer gde ste vi videli da se čovek rodi naučen? To se dešava samo u Indiji*, gde se s vremena na vreme duh vrhovne lame preseli u novo telo, pa bude novi DALAJ -LAMA, koji bude isto tako pametan kao i onaj stari, ali u mlađem telu, pa se to tako ponavlja iz generacije u generaciju, do beskonačnosti…Naravno da ni svi Indijci nisu tako prosvetljeni i mudri, jer da jesu, da li bi se igrali sa atomskim bombama?**Mislim da je tu u stvari nešto sasvim drugo u pitanju, pošto je Indija jedna od onih prenaseljenih zemalja, pa ovako kontrolišu broj stanovnika, mi smo srećom na vreme saznali za onu jednostavniju varijantu kontracepcije, koja nas ama baš ništa ne košta.To se u svetu zove APSTINENCIJA, a kod nas se pre upotrebe ovog sredstva uvek počinje ritualnom bajalicom koja počinje sa magičnim rečima, nemoj danas, boli me glava. Ako i vas sada već boli glava od mojih gluposti, siguran sam da ćete večeras doprineti održanju istog broja stanovnika na planeti…Idem da spavam, a vi kako hoćete. Laku noć i pazite šta radite i s kim to radite, jer svrbeće boleštine vrebaju na skoro svakom ćošku, upakovane u primamljivu ambalažu, kratke suknje i tako dalje i tako dalje… *Indija nije pravo mesto zbivanja, ali je navedena, u cilju stvaranja napetosti radnje ** Indija jeste mesto zbivanja, a napeto je samo po sebi (p.aut.) ...PETOMINUTNI GOVOR NA PRAZNOM TRGU TEMA: PISMO (izmišljeno)DOBRO VEČE, cenjeni i poštovani prijatelji pretponoćnih priča na svakojake teme. Ovo je mojih pet minuta. Imam puno lepog da vam večeras ispričam, ali ne smem baš sve, tako da ću vam reći samo ono što smem. Nije da mi neko brani da kažem ono što mi padne na pamet, već jednostavno nema smisla da vas opterećujem stvarima koje čak ni ja ovako lep i pametan ne razumem. Jedna od stvari koje ne razumem, desila mi se pre nekog vremena, koje je veoma brzo prošlo. Dobio sam pismo čudne sadržine, koje čak nije ni adresirano na moje pravo ime, već na jedno od imena kojima se predstavljam ljudima koje ne želim posle prvog susreta da sretnem i po drugi put. Pa, evo da vam i pročitam jedan deo tog čudnog pisma koje je napisano na nekom čudnom jeziku, koji uopšte ne razumem, pa ću vam ga simultano i sasvim spontano prevesti. Kaže ovako: “Dragi prijatelju, Javljam ti se iz moje lepe domovine, KVAZILENDA, nakon što sam tvoju adresu našao zakačenu tik pored kazne za pogrešno parkiranje. Pošto nemam para da kaznu platim u gotovini, ovaj dan u kavezu ću provesti pišući pismo. Ja se zovem po imenu, a pošto mi je ime jako dugačko, svi me radije zovu Mališa. Svoj život provodim radeći budzašto, a to i nije loše s obzirom da za to nemam završenu školu. Slobodno vreme provodim noseći džakove i kopajući na njivi što mi pričinjava izuzetno zadovoljstvo, a od svega najviše uživam u šibanju koje mi s vremena na vreme priušti gazda kada je dobro raspoložen. Kod nas u Kvazilendu je veoma lepo, jer je uvek leto, pa je uvek sezona, i turista uvek ima napretek, a zanimljivo je što se uvek isto oblače, u zeleno-smeđu odeću i nose neke čudne aparate za slikanje, i svaka životinja koju uslikaju, padne u nesvest posle bljeska blica koji se nalazi na samom kraju cevi. Desi se ponekad da uslikaju i nekoga od meštana, ali ne tako često. Eto, baš sad dolazi jedan turista, možda će konačno i mene uslikati, tako izgleda…”Tu je pismo potpuno zabrljano crvenom bojom, a i rukopis je prilično nečitak, pa vam neću dalje prevoditi. Poštanski žig mi liči na one koje udaraju u Africi, ali se ne bih smeo zakleti. Nema veze, ionako mu neću odgovoriti, jer baš i nisam nešto lud za dopisivanjem, kome je to još potrebno? Čini mi se, samo onima koji nisu u stanju da iskoriste prednosti koje im pruža najbliža okolina i prijatelji koje u svojoj neposrednoj blizini mogu naći. Uvek su mi bili stupidni oni oglasi koji su pisani po istom šablonu: navijam za taj i taj tim, slušam narodnjake i volim sve što vole mladi... Molim vas lepo, šta to znači? Šta je to sve što vole mladi? Recimo, ja sam oduvek voleo lepe devojke, dobru knjigu i slatku kafu. Da li to znači da to vole svi mladi, i ko se može računati kao mlad? Ja se još uvek osećam mladim, osim kad treba da izdržim mesec dana sa stotinjak dinara, e, onda se osećam kao penzioner, jer nisam siguran da li ću dočekati sledeći deseti, dvadeseti ili pedeseti u mesecu.Da li vas nekad obuzme takvo osećanje da je dan previše dug, i kao da nikad neće proći? Da? Nemojte se zbog toga nervirati, svakako vam neće biti bolje, pa vam nerviranje neće skratiti čekanje na bolje dane, ali ja zato znam šta da radim u takvim momentima. Ja lepo uzmem neku dobru knjigu, pa čitam. Poslednje što sam pročitao, u stvari nisam do kraja, je jedna sasvim fina knjiga, a zove se AUTSAJDER, i moram vam reći da nije u pitanju domaća literatura, mada na prvi pogled može neupućenom tako delovati. Ukratko, reč je o crncu koji je sticajem okolnosti postao član komunističke partije usred Amerike, i to u vreme najveće hajke na crvene, negde pedesetih godina… Nakon što iz njegovog ugla pogledam na život, sve mi se više čini da mi je sasvim dobro. Tako, da ako mislite da vam je loše, setite se samo one lepe devedeset treće kada nam je bilo sve, samo ne bolje nego danas, danas nam je ipak manje loše, skoro da nam je dobro, ili da ne kažem LEPŠE. Da li će nam biti bolje, ne bih znao, ali znam da će biti bolje ako ja sad lepo odem kući i prespavam noć koja bi mogla biti duga ako ostanem budan, a kažu da se čuda dešavaju noću kad sav normalan svet spava. Ko zna, možda je baš sutra ono bolje sutra…....12.02.2010: ajd, uzdravlje...
  10. stein
    Ovo što sledi je materijal za radio emisiju koja je po proceni GLODUR-a (Glavni Odgovorni Urednik) trebala radio stanici, bila dobro osmišljena, ali na žalost, sticajem tadašnjih okolnosti, khm, nije bila "najsrećnije" pogođena za vreme, mesto i situaciju u kojoj smo se nalazili. Kasnije se ovo sastavilo sa ostatkom i nastala je neka kupusara od svega i svačega. Sve su priče prenesene u izvornom obliku, dakle, bez dorade......UPUTSTVO ZA UPOTREBU:Ono što sledi, konzumirati u malim količinama, priču po priču, sa bar pola sata pauze između dve.UPOZORENJE: Svako nepridržavanje datog uputstva može dovesti do ozbiljnih mentalnih smetnji u raznim i nepredvidivim formama!POSLEDNJE UPOZORENJE: Posle ovog, nema više upozorenja, pa ako ste se stvarno nameračili na ostatak žvrljotina, sami ste krivi…AnteScriptumSvaka od kratkih priča, ovde zatečenih, plod je nekog samo sebi svojstvenog trenutka iz nečijeg života, nekad mojeg, nekad tuđeg. Sve u svemu, ovo je po rečima mog psihoanalitičara, idealan scenario za autobiografski film koji bi se mogao nazvati “Blesav od batina” (Norman Mailer, Američki San)...PISMO PRVOKao što je jednom prilikom rekao gospodin Andy Warhall, svako će za života dočekati svojih pet minuta. Ovo je mojih pet. Nešto sam razmišljao, što inače baš i nije dobar znak u mom horoskopu, ali kao da se upravo nalazim u periodu života kada razmišljanje jeste jedina alternativa koju dosad nisam isprobao. Moja žena je uvek govorila: MISLI, MISLI MALO, ali izgleda da sam zapamtio samo ono MALO, razmišljanje je već bilo puno za mene.Ti se sada sigurno pitaš o čemu sam ja tako razmišljao. Možda te to uopšte i ne zanima, ali ću ti reći, svakako. Nedavno mi je u ruke dospela jedna knjiga o igrama. Pomislićeš, verujem, isto što je i meni prvo palo na pamet; to je priručnik za dokone, knjiga recepata na temu kako ubiti vreme, a za to ne snositi posledice u nekoj od kazneno - popravnih ustanova. Naravno, kao i uvek do sada, prevario sam se. Usput da kažem i to da sam knjigu dobio od jedne plavuše, a po njenom mišljenju, tačnije ukusu, knjiga je previše intelektualna. Dušo moja, pa za tebe je i recept za omlet previše intelektualna literatura. Ovim naravno, ne želim reći da su plavuše glupe. Jednostavno, ova devojka malo sporije razmišlja. Na tvoje pitanje zašto tako mislim, odgovor je jako prost. Ispričaj joj neki vic, i ona će se već u roku od dan - dva sigurno nasmejati. No, da se ja vratim na priču o igrama. Po autoru, svi se mi kroz ceo život igramo raznih igara, sa manje ili više uspeha. O nekim igrama koje se najradije igraju, pisaću ti u nekom od sledećih pisama. Koje su igre tebi najomiljenije? Javi mi pismom, telefon nemam… Kad smo već kod telefona, šta kažeš za ove nove telefone? Moćna sprava taj mobilni telefon. Baš pre neki dan izlazimo iz bioskopa i krenemo ka lokalnoj ugostiteljskoj radnji, od milja nazvanoj kafić, pa kad se tamo usvinjiš i ne zvuči tako strašno kao da si se recimo ošljokao u nekoj kafani, ili ne daj bože, bircuzu ili prčvarnici. Kafić zvuči mnogo dostojanstvenije, zar ne? Idemo mi tako ka kafiću i hteli, ne hteli, čujemo deo razgovora koji je usledio nakon nekoliko tipičnih pozivnih zvukova. Vlasnik pozvanog aparata, spretnošću revolveraša sa divljeg zapada, brzinom munje vadi svoju spravicu, mislim na telefon, zavapi OJ, nakon toga napravi veoma psihološku pauzu i postavi sagovorniku zanimljivo pitanje: EJ, ĐE ME NAĐE... A KAKO ZNAŠ DA SAM U GRADU? Mislim da je svaki komentar izlišan. Mobilni telefon je stvarno fenomenalna sprava. Ono malo radioaktivnosti koju proizvodi, što još nije ni dokazano, ovakvim korisnicima sigurno ne može nauditi. Sada se sigurno pitaš, šta smo to gledali u bioskopu. Pa... nisam baš siguran šta je bila poenta filma, pošto sam veći deo vremena pokušavao da iz obuće istresem otpatke zaostale od prethodne predstave, a usput sam umesto glasova glumaca konstantno morao slušati komentare i smeh okruženja, koje su kao i uvek, činili tipični predstavnici generacije koja bi u nekoj budućnosti mojoj generaciji trebalo da obezbedi penzije. Današnji penzioneri pojma nemaju koliko su sretni. Jedan klinac, ima veoma zanimljivo viđenje statusa penzionera. On, naime smatra, da pored toga što ništa ne rade, imaju izuzetnu sreću da išta i dobijaju, jer on mora da zaradi svaki dinar svog džeparca koji po nekim merilima i nije mali.Strašno su strogi ti njegovi roditelji. Zamisli: dečko svaki dan mora da namesti svoj krevet, a ako na kraju školske godine upadne u onu nesretnu kategoriju učenika koji moraju na popravnom ispitu dokazivati svoje poznavanje neke od materija koje su trebali savladati između raznih neradnih praznika i štrajkova prosvetnih radnika, može slobodno da se oprosti od novog motocikla, za koji već ima dozvolu.Srećom, nisu svi klinci takvi. Poznajem nekoliko njih, koji se iz petnih žila trude i daju sve od sebe da mi obezbede pristojnu penziju, što meni, kao već deset godina stalno nezaposlenom radniku, stvarno mnogo znači...Ipak, život ide dalje. Ja sam manje-više zadovoljan sobom i svojim životom, a i da nisam, kakve koristi od toga? Završiću svoje pismo mišlju jednog velikog čoveka, mog oca. Svaki put, kada bi me snašlo neko razočarenje u životu, otac me je znao utešiti rečima: SINE, NEMOJ DA BRINEŠ, TI SI SVAKAKO ROÐENI GUBITNIK......PISMO DRUGODragi prijatelju, nadam se da si razumeo moje pismo, i da ti nije trebala pomoć… Meni je pre nekoliko dana strašno zatrebala nečija pomoć. Nisam ni znao koliko je velik problem sa parking prostorom u gradu, sve do trenutka kada sam hteo da se provučem između dva vozila obimnih gabarita, propisno naparkirana na trotoaru; što je nekad značilo da je to prostor za kretanje pešaka, a danas očigledno prevod za reč trotoar glasi: besplatan parking. Tu je pauk, ali šta se dešava ako tamo nije parkirana muva ili komarac? Šta ako je na trotoaru neka mečka, ili kakva slična zver od dve i po tone? Polomiće se jadnom pauku svih osam tananih hidrauličnih nožica, naravno praćeno besomučnim zapomaganjem i vrištanjem ugrađenog alarma za uznemiravanje u okolini zatečenih lica, a o stanarima u okolini da i ne pričam. Kad bolje razmislim, ni stanari nisu cvećke. To se naravno najviše odnosi na podstanare. Ja to dobro znam, i ja sam podstanar. I to jedan od one najgore vrste. Podstanari su veoma veliko zlo. Trebalo bi se boriti protiv podstanara na svim frontovima. Recimo, svima im obezbediti kredite, pa da vide kako je to kad imaš stan i obavezu. Ovako, podstanari nemaju brige. Plate tričavih dvesta-trista maraka mesečno, godinu dana unapred i baš ih briga; ostaje im samo da ostatak novca ulažu u nešto po svom izboru. Kad smo već kod izbora, to je jedna od tema o kojima ti neću ništa reći, jer što bi tebe bilo briga za koga sam ja glasao kada smo birali predsednika… razreda u osnovnoj školi. Naš predsednik, je u stvari bio ona, odnosno predsednica, valjda se to tako kaže i o njoj nemam baš ništa loše da ti kažem. Nije ovo Amerika, pa da radiš šta ti padne na pamet. Recimo, u Americi svako može da postane predsednik, i onda može malim zemljama, po svom izboru da uvodi sankcije kako god mu padne napamet, a kao utešna nagrada svima koji nisu izabrani za američkog predsednika, ostaje da se svom predsedniku smeju i rugaju do mile volje samo zato što je mangup, pa vara ženu kako i gde stigne. Ako lažem, pa nisam ovo ja izmislio. Javilo mi se nekoliko ljudi da mi kažu kako im se dopao fazon sa plavušom. Moraću da ih razočaram, jer to uopšte nije bio fazon. Veruj mi, ja nisam tu da ti pričam viceve, a ti da se smeješ. Ne ide to meni. Možda si ti sretnije ruke nego ja. Lično smatram da se ljudi smeju radije meni, nego mojim vicevima, ali meni je i to sasvim u redu, takav sam po celom telu. SMEŠAN.Ne možeš ni zamisliti kako je bilo mojoj ženi kada me je prvi put ugledala, jadnica, toliko se smejala da smo morali da je polivamo vodom, da se na kraju skoro udavila. Srećom, znala je plivati pa se na kraju sve dobro završilo. Eto tako je nastalo Palićko jezero. Sada se već definitivno ne slažeš sa mnom, jer ti je neko napričao neku priču o ledenom dobu i dinosaurusima i sve je to iskonstruisano na bazi nekih kostiju, koje je nečiji pas iskopao u bašti, i to najverovatnije baš tamo gde su rasle muškatle. Zašto baš muškatle, tako lepo cveće... Pa tako.Jedna moja drugarica baš ovih godina studira arheologiju. Nije ona jedna od onih kojima trebaju godine i godine da studiraju. Njoj će verujem, biti dovoljne dve ili koliko god traje faks sa svim ispitima, osim, ako neko u međuvremenu ne ukine fakultet. Apropo ispita, ona prošli put spomenuta, plavuša pala je na vozačkom svega 11 puta, istina živa. Ali ne zato što nije znala, štaviše, znala je bolje od komisije, samo što joj nisu poverovali. Verujem da sada više ništa ne veruješ od onoga što si pročitao. Načisto bi me time obeshrabrio, jer ako ne mogu tebe da ubedim da je sve ovo istina, kako ću tek objasniti svojoj gospođi gde se smucam dok sedim i razmišljam o svom i tvom životu i to sve u tehnikoloru......PISMO TREĆEZamisli šta mi se desilo. Ponudili su mi stalan posao, i to ne bilo gde. Ali pošto nisu voljni da plate reklamu, ja neću da ih reklamiram. No, da pređem na suštinu. Jedna od mnogobrojnih sokara, iliti fabrika osvežavajućih pića, predložila mi je da se angažujem kod njih. Objasnili su mi kakvo je vreme došlo; da imaju problema sa uvozom osnovnih sirovina, a posebno sa uvozom baze grejpfruta; pa su oni iskalkulisali da bih ja sa svom gorčinom, koju nosim u sebi, mogao održavati visok nivo proizvodnje u sledećih desetak godina. Ono što su mi ispričali o počecima firme, stvarno je fascinantno. Sve je počeo deda sadašnjeg vlasnika, a za proizvodnju limunade, na raspolaganju je imao samo babine stare flaše od paradajza, drveno korito, vodu u kolenu, kiselinu u želucu i šećer u krvi. Tako je sve počelo. Nakon blagog kolebanja, odlučio sam da ljubaznim rečima odbijem njihovu ponudu, neću ja da ispadnem sirovina, pa čak ni za sokove.Znači, ni Ti me se nećeš tek tako otarasiti. Uostalom, ko bi hteo kupiti sok koji za osnovni sastojak ima Kokaina. Koliko sam ja upućen, to je zabranjena supstanca. To me upravo podsetilo na razgovor koji sam onomad čuo na talasima jednog lokalnog radija. Jedan slušalac je negodovao da se radio ponaša dvolično, kao propagira se borba protiv narkomanije, a reklamira se pivo. Kao prvo, taj čovek meša pojmove. Veliki deo razvijenog sveta pivo smatra za prehrambeni proizvod, a ako je nekom gram piva dovoljan da se otkine, pa blago njemu...Ja znam da meni nije. Nije to da sad ja ne znam koliko pijem, ne pijem, ali gram je gram. Ako stvarno želim da se otkinem, ja jednostavno odem kod zubara, on me ubode injekcijom, ja se oduzmem i to je to. Jeste da već davno nisam bio kod zubara, a razlog je jednostavan. Smislio sam novi način kako da mi zubi budu kao biseri i to bez paste ili sličnih stvari. Šta? Nemoj mi reći da nisi čuo za crne bisere... Ipak, moraš biti izrazito strpljiv ako želiš odgajiti takve dragocenosti u svojoj vilici...Strpljenje je zanimljiva karakterna osobina. Ja bih to radije opisao kao sposobnost da se proguta sve što ti se servira bez negodovanja, sve dok ti se ne napuni do nozdrva koje, osim ako nisi kamila, jednostavno ne možeš zatvoriti. Ipak, ljudi ne čekaju da im se nakupi do nosa, osim ako ne žive tu, u okolini. Onda im se obično sve tako lepo nagomila da im svega bude preko glave - pa pošto nismo puževi da nam oči štrče na rukohvat iznad glave, ni ne vidimo šta nam sve rade... Strpljenje je stvarno zanimljiva stvar. Za neke ljude kažu da imaju bezgranično strpljenje, to je najverovatnije kako su zamislili evropsku uniju, bez granica, osim sa nama. Da li zbog toga što nas smatraju ograničenima, ili šta...A i ti razvijeni delovi sveta. Podignu svoj životni standard do nebesa, zagoje osamdeset posto populacije, pa im prodaju razna sredstva za mršavljenje, samo da bi mogli izgledati kao mi... Koje licemerje. Jedna korpulentna jadnica, koja se poslednjih godina radije kotrlja, nego što hoda, žali se domaćici emisije kako joj je jako teško da obavlja svakodnevne poslove. Domaćica dovodi razne stručnjake, oni pomno proučavaju subjekt, značajno klimaju glavama, i na kraju joj svi preporučuju zdravu ishranu. Nisu normalni. Mog baću je upravo zdrava ishrana dovela do infarkta. Kako? Pa baš tako. Moj baćo je uvek jeo zdravo slano, zdravo masno i zdravo puno, na kraju je čovek hteo umreti od puno zdravog. Mislim da mu je mnogo bolje ovako....PISMO ČETVRTO Zatvori oči i opusti se, sledi pet minuta relaksirajućeg, pulsirajućeg i neobavezno dosadnog joga programa. Prekrsti laktove u opušten položaj i obrati pažnju na ono što sledi.Ljudi su veoma čudna stvorenja. Pomisli na nešto tužno, toliko tužno da te to rasplače, sa suzama u očima siđi do prvog prometnog mesta, i čim te ljudi ugledaju, imaćeš društvo. Oko tebe će se stvoriti na hiljade krokodila suznih očiju, spremnih da plaču s tobom do kraja sveta i veka. S druge strane pomisli na nešto što će te nasmejati, toliko smešno da se zagrcneš od smeha, i to pokušaj podeliti sa nekim strancem, ili slučajnim prolaznikom. Veoma je verovatno da ćeš završiti u ustanovi za mentalno obolele. Neki ljudi, za čudo, slušali su moje priče, i stekli su utisak da se ja šalim na svačiji račun. Međutim, ja se ne šalim, šale idu samo na moj račun, sve ostalo je istina…Oni koji bi da se smeju na sve što ja kažem, najverovatnije da će pre ili kasnije proći, znaš već kako. Seti se šta sam ti rekao na početku.Moj savet je i pored svega: smej se što više, ali samo u dobrom društvu, a znaš da je dobro društvo ono koje se smeje tvojim vicevima, a ne tebi.Ipak, ja nisam tu da izigravam psihologa, mada ti moram priznati da bi mi prijao takav honorar. Na žalost, za to bi mi trebala i odgovarajuća diploma.Sve što imam je puno dobre volje, nešto slobodnog vremena i beskrajno strpljenje. Neki kažu da imam dugačak jezik, ali to je već stvar moje anatomije. Znaš li da se ljudi od majmuna razlikuju samo po jednom genu? To je onaj gen koji sprečava ljude da se penju po drveću i puštaju razne krikove. Niko još nije rekao za koliko se gena razlikujemo od ostalih životinja. Eto na primer, kada sam bio mali, otac mi je stalno govorio kako sam već velik magarac, a to me je strašno zbunjivalo, jer smo u školi učili da smo nastali od majmuna. Još se uvek sećam izraza lica svog oca kada sam ga pitao da li je njegov tata bio majmun. Njegov odgovor mi nije bio jasan, ali se još uvek sećam da me je taj šamar boleo sve do uveče.Nadam se da sad nećeš misliti da moj otac nije imao razumevanja za mene. Štaviše, imao ga je napretek... Svaki put pre nego što me je napucao, rekao bi kako razume on mene, ali da sam ovaj put preterao. Čini mi se da sam celo detinjstvo proveo preterujući u svemu.Danas, mnogo godina kasnije, bolje razumem njegovu generaciju, onu prvu posleratnu, kada je sve bilo drugačije. Nije bilo svega, kao danas, nije se svake godine išlo na more, i šta ti ja znam.Na primer, nije bilo banana. Danas banana ima na svakom ćošku, a asortiman egzotičnih plodova južnih područja dopunjen je našim, domaćim specijalitetom, semenkama suncokreta. Iako je to naš proizvod, prioritet u proizvodnji i distribuciji drže gastarbajteri. To je i logično, naša zemlja treba velikim koracima da uđe u razvijeni svet, a sve razvijene zemlje sveta svoju proizvodnju zasnivaju na radu stranaca. Da sve to ne funkcioniše tako, kada bi ti mogao kupiti jeftin televizor, telefon, računar ili kesicu semenki bez kojih ni najbolji film u bioskopu nema onu draž… Što se mene lično tiče, ja već godinama izbegavam semenke. To je moj način da kažem NE odlivanju važnih sredstava iz naše zemlje. Na žalost, nisu svi kao ja… Recimo, hemijska industrija uopšte ne razmišlja o tome. Oni lepo odvrnu svoje slavine, ispuste dragocene hemikalije u reke i onda to sve ode do Crnog mora, pa strane države iskoriste naš potencijal za svoj prosperitet… A možda je to deo razmene po nekom ugovoru između balkanskih zemalja... Srećom po naše reke, uveli su nam sankcije, pa hemijska industrija ne funkcioniše. Kako je to lepo kada se ceo svet brine o nama i čini sve da nam bude bolje. Danke Dojčland! Ali, jednoga dana...Pre nego što pogrešim u nekoj konstataciji, moraću da se raspitam o tim stvarima, neću da se mešam u ono što me se ne tiče. Toliko za sada, a čim proverim kako stoje stvari, javiću ti se opet. Do tada, budi mi dobar i proveri šta ti pliva u vodi pre nego što otpiješ gutljaj… ...GLUPOST PO MENI, PEVANJE PRVOKao što je red, ja sam tu, a ti imaš dve mogućnosti. Možeš ostati ili pobeći glavom bez obzira. To ti definitivno ne preporučujem, jer ja sam jednom prilikom pobegao, pa još uvek ne znam kojim putem bi trebalo da se vratim.. Pretpostavljam da sada već znaš da sam ja Kokain, a tebi neka nebo pomogne. Večeras ću ti ispričati istoriju svoje gluposti. Kratka je, a ako budeš dovoljno pametan nešto ćeš i naučiti. Ono čemu su me od malih nogu učili da je život kratak, a glupost beskonačna, ispostavilo se netačnim. Glupost jeste beskonačna, a život je strašno dug.Zašto to kažem? Seti se samo koliko puta si poželeo da prođe dan, ili nešto drugo. Ako si jedan od sretnika koji se voze po gradu svojim automobilom, onda znaš koliko su česte situacije u kojima pomisliš nešto u stilu: hajde više, prođi, kreni, miči mi se s puta! Ima i takvih kojima to nije nikakav problem. Jednostavno izvrte motor na maksimum obrtaja, puste kvačilo i udri po putu, praćeno vrištanjem guma koje poručuju svima da se sklone, inače postoji velika verovatnoća da će im zauvek uzeti pasoše, i naravno njihove fotografije objaviti u lokalnim novinama, znaš već, onaj deo što je rezervisan za čitulje... Zar život nije dug?Ali da se ja vratim na temu. Rođen sam u složnoj porodici, oba moja roditelja su se veoma brzo složila oko razvoda i veoma su se složno razišli na razne strane. Da bi sloga bila veća, i sva ostala rodbina se složila oko toga. Sledeća stvar oko koje su se složili, bio sam ja. Svi su bili jedinstveni oko starateljstva: niko nije hteo da stvar uzme u svoje ruke. U ovom slučaju, ta stvar sam bio ja. Pa dobro, nije da ih ne razumem. Sa devetnaest godina života, ni ja nisam bio voljan da se vežem za kuću i gomilu punih pelena. Ne zato što bih ja svoje dete tek tako ostavio…Ali sada nije reč o mom detetu, reč je o detetu mojih roditelja.Prva sećanja me vežu za jednu divnu frazu, koju su moji roditelji neprestano i veoma neumereno ponavljali, svaki put kada je bilo reči o meni. To je otprilike bilo: SINE, TI SI BOLJI I PAMETNIJI OD SVIH, TI SI INTELIGENTAN, I DOVOLJNO JE DA SAMO MALO POGLEDAŠ GRADIVO I SVE JE REŠENO. Ja sam bio dovoljno glup da u sve to poverujem, i da živim s tim kao stvarnom činjenicom. Moje verovanje u ovakvu glupost, bilo je odraz moje gluposti, što mi se svetilo na svakom koraku, sve dok jednog dana nisam shvatio da su me time tako fenomenalno izradili da prosto čovek ne poveruje. Ovaj moj životni fazon, kako sam najpametniji, palio je u osnovnoj školi, jer je iluzija bila tako maestralna, da su čak i nastavnici poverovali u to. Prvi veliki šamar, život mi je opalio kada sam došao u srednju školu, gde profesori nisu bili upućeni u moju superiornost nad ostalom decom. Njih je jedino zanimalo da li sam savladao gradivo koje predaju. Da su znali za moju genijalnost, možda bih i prošao iz prvog. Iz čiste neupućenosti, oborili su me na godinu… Šta ti je život?Moj savet svima koji jednog dana žele svoje potomstvo, a još nije kasno da ga nauče nečemu u životu: objasnite svom detetu da nije glupo, ali da se mora učiti i raditi, jer uspeh i ostvarenje svih životnih planova najviše zavise od toga koliko će rada uložiti u svoje ideje… Ja za danas nemam više ideja. Ako ti imaš neku ideju, javi mi…...KRATAK TRAKTAT O GLUPOSTI , ODLOMAKDOBRO veče, Bar se tako kaže u ovo doba dana, predvečerja ili zone sumraka. Nazovite to kako god vam prija. Ja znam da mi je danas jedan od onih dana kada ne mogu reći da je bogzna kako prijatno. Kao da su mi se na leđa svalili svi problemi ovoga sveta.Siguran sam da svako od vas ponekad ima takav dan. Pitate se šta je to tako strašno što me muči. Možda vas i nije briga, ali kada sam već tu, reći ću vam… Imam stvaralačku krizu.Sve je počelo još davno, kada je sve bilo mnogo jednostavnije. Ako i nije bilo baš tako, bar je tako izgledalo. Jedno je sigurno. Bilo je manje neradnih dana, odnosno, bilo je više radnih dana između praznika, koje smo ko zna zbog čega uveli. Koji smo mi licemeri… Pod stalnom pretnjom sankcija i raznoraznih stranih pritisaka na našu, već i ovako izmoždenu privredu, mi umesto da zapnemo i uradimo nešto da sami sebi pomognemo, šta radimo? Ništa. Mislim stvarno ništa ne radimo. Na primer, uzmite u ruke jedan kalendar i olovku i obeležite sebi sve dane kada nismo ništa radili, nego smo nešto slavili. Primećujete li šta se dešava? Još bolje, ako ste obeležili sve dane kada niste bili OBAVEZNI da se pojavite na radnom mestu: BOŽIĆ, NOVA GODINA, BOŽIĆ, opet NOVA GODINA, i onda preko cele godine, sve do nove NOVE godine, praznik do praznika.Nekima, ipak sve ovo odgovara. Ne bih mogao da kažem ko su oni, ali siguran sam da se kriju među nama… To su oni koji zarađuju na tome što mi ne radimo. Reći ćete da to nije logično, ali setite se da mi živimo u zemlji gde za razliku od ostatka sveta, pojava konkurencije znači povećanje cena, ali istovremeno i nepostojanje iste dovodi do istog rezultata. Nema logike.Pošto spadam među one koji pogledaju nešto od bioskopskog repertoara, mislim da sam našao osobu koja bi mogla konačno da nam kaže kako stvarno stoje stvari, pošto čak i ja, sa malo škole, znam da sabiranjem svakodnevnih postotaka inflacije od 0.3%, nikako na kraju meseca, a kamoli na kraju godine ne možemo završiti bez inflacije. Upravo to neko pokušava da nas ubedi.Mladić pod imenom Will Hunting je matematički genije, koji za svega nekoliko minuta rešava matematičke probleme oko kojih se drugi muče godinama. Mislio sam da bi ga trebalo pozvati, pa bi možda čovek za godinu ili dve, uspeo da razmrsi ovo naše klupko, i da nam konačno kaže koliko smo stvarno nisko pali, pošto ja lično ne verujem u to da mi je bolje.U stvari, sada kada sam već skinuo teret sa duše, osećam da mi je bolje… To vam je kao muzika, tačnije kao bluz. Znate li šta je suština bluza? Ako mislite da se bluz svira zato da vama bude lakše, varate se. Poenta nije u tome da vama bude bolje, već da i publiku naterate da se oseća isto tako jadno. Pored bluza kod nas je omiljen i džez. Znate, to vam je muzika gde se skupe muzičari, ljudi sa raznim pogledima na stvari, pa svako svira svoju varijantu, odnosno radi šta mu padne na pamet. I bez obzira što to mnogima deluje kao haotično sviranje, ova vrsta muzike je veoma prihvaćena kod nas. Da ne kažem… odomaćena… Ima takvih koji kažu da mi sviramo samo jednoj stvari, koju neću, iz čiste pristojnosti, da imenujem. Ipak, najomiljenija vrsta zabave nije niti bluz, ni džez, već, ne čujem vas, ajde glasnije… Tačno, kako ste vi pametni. E, kad tako dobro znate, šta da vam pričam o narodnjacima?Sad ću lepo da vas ostavim na miru, da uživate u svakodnevnim sitnicama, znate ona maštanja o plažama u suton; svuda oko vas mir i tišina koju remeti jedino šum talasa mora u nekoj zabačenoj uvali, u mestu koje će vam do kraja života ostati u najlepšoj uspomeni.Ako ste se opustili, meni preostaje samo da vam poželim laku noć, a ako me posle ovog govora, napolju ne sačeka plavi taksi, biću tu sa vama i sledeće nedelje…...BRAĆA ( dobar i glup) DOBRO VEČE, ovo je specijalno izdanje emisije kako ćete kupovati danas, IZ KREVETA. Ovo je KOKI SHOP. Večeras smo za vas pripremili izuzetnu ponudu, nešto što nećete naći u vašoj prodavnici, samo u Koki shopu. Nudimo vam proizvod koji je našao svoje mesto u mnogim domovima, i širom sveta oduševio milione ljudi. Revolucionarni izum, patentiran i zaštićen od raznih strana, može biti vaš. Večeras samo za vas izuzetna ponuda, INSTANT MLAKA VODA.Ne treba više da se mučite, naručite kod nas, i zauvek ćete rešiti sve svoje probleme. Setite se samo koliko puta ste se našli u situaciji da vam na slavini poteče hladna voda ili još gore topla voda. Toga više nema, ako kod nas odmah naručite instant mlaku vodu. Kako je to moguće? Naši stručnjaci za vas su specijalnim postupkom proizveli prašak koji će vam u bilo kojoj situaciji omogućiti da dođete do toliko željene mlake vode. Kao što vidite, upotreba je veoma jednostavna. Treba vam samo malo tople vode, i isto toliko hladne vode. Sipajte toplu i hladnu vodu u istu posudu, dodajte naš specijalni prašak, i eto vam mlaka voda. Ali to nije sve. Šta ako vam se ne dopadne ukus? Ništa, mi smo mislili i na to. Prašak možete naručiti u više raznih ukusa, naprimer, sa ukusom šećera ili ukusom soli. Ako naručite odmah, uz kesicu instant mlake vode koja košta samo 1999 dinara, dobićete i specijalni poklon, set tupih brijača i doživotnu zalihu jednom korištenog toalet papira. Nazovite odmah. Naš broj je 99 55 99 i par puta tako. Zapamtite ovo ime -Koki shop. *Nadam se da niste naseli na još jednu od silnih prevara, jer ovo nije bilo ozbiljno, ne toliko kao ovo što sledi. Kažu da sam neozbiljan, ali nisam. Ja samo želim da se obogatim na račun ljudske dobrote. Kao što vidite, ne ide mi baš od ruke, ili ja nisam dovoljno pametan, ili vi niste dovoljno glupi. Mislim da je ovo kao i mlaka voda, kombinacija i jednog i drugog. Jednostavno ovo je deo života, takvog kakav je, svidelo se to nama ili ne. Uglavnom, ljudi nisu zadovoljni svojom svakodnevicom, ali se sticajem raznih okolnosti, ponašaju kao da je to u redu i da ako drugi ćute i trpe, nema potrebe da se baš oni bune i žale. Eto, ja na primer, kada mi neko postavi ono svakodnevno besmisleno i glupo pitanje KAKO SI?, odgovorim sa dobro ili odlično, trudeći se da u odgovor unesem što više entuzijazma, pa nek se onaj ždere kako meni može biti bolje nego njemu. Naravno, ako im odgovorim sa loše ili ne baš dobro, oni će saosećajno pogledati prema meni, i jedva čekati da odem dalje, da bi mogli trijumfalno likovati nad mojim jadom. Ovako im jednostavno ne dajem šansu da se osećaju superiorno. Ovo se naravno, ne odnosi na moje prijatelje, kojima je stvarno drago ako mi nešto pođe za rukom. Toga je, nažalost, stvarno tako malo da ponekad zapadnem u krizu, pa odem da švrljam po gradu u nadi da ću sresti nekoga koga ću upitati kako mu je, pa ako mi odgovori sa BOLJE NE PITAJ, mogu da se potajno radujem i da budem sretan zbog činjenice što nije samo meni tako... Znam i to, da ima i takvih kojima je neuporedivo lošije, i verujte mi, stvarno mi nije drago zbog toga. Pre nekog vremena, pronađena je veća količina nemarno odbačenih špriceva u kontejneru koji se nalazi u samom centru grada, tačnije u dvorištu ulice, koju zovemo po imenu prodavnice obuće koja se nalazi tamo od pamtiveka. Koliko smo dugo živeli u iluziji da se to nama nikada ne može i neće desiti, da je to samo deo trulog zapada. Možda nikada nećemo postati deo tog sveta, a ako je ovo cena koju moramo platiti, onda sam potpuno siguran da ćete se svi složiti sa mnom da nam je bolje biti nerazvijeni istok ... ...POVRATAK U BLISKU BUDUĆNOST Došao je i taj dan, kada sam konačno dočekao svojih pet minuta. Moram vam iskreno priznati da je veoma teško živeti s bremenom popularnosti, posebno kada imate tako slabašna ramena kao ja. Čak i neki od vas smatraju da je teško biti u mom društvu, zamislite onda koliko je tek meni nezgodno. Ceo život provodim sa sobom, od jutra do mraka, jedino sam noću malo mirniji, kada spavam. Ni onda ne mogu da pobegnem od sebe, što je grozno, kada se uzme u obzir da hrčem i slinim po jastuku. Ipak, stoički podnosim svoje prisustvo, gde god se zateknem.Kada sam bio mlađi, izuzetno mnogo vremena sam provodio čitajući romane naučne fantastike, i to ne samo od poznatih i priznatih autora, već bukvalno sve što mi je dopalo u ruke. Najviše od svega, voleo sam kratke priče, gde nije bilo previše komplikovanja. Na stranici ili dve, postavljen je scenario, likovi i naravno, radnja.Ne tako davno, sasvim slučajno sam pravio reda po sobi. Tu sam ugledao nekoliko knjiga koje nisam nikome pozajmio, pa su mi ostale u vlasništvu. Čudo što mi je nešto i ostalo. Dobro, nakon što sam završio sa spremanjem, prihvatio sam se selekcije po sistemu, treba mi, ne treba mi. Krenuo sam redom. Nezahvalan posao, ali neko i to mora da uradi. Počeo sam sa prelistavanjem, i podsećanjem na fenomenalne stvari koje sam nekada davno, toliko voleo čitati. Jedna od priča, toliko mi se dopada, da mi uopšte nije jasno kako mi se desilo da je zaboravim. Mi smo takvi, brzo zaboravljamo.Ali da podelim sa vama i ono zbog čega sam tu. Večeras ću vam ispričati jednu kratku naučnofantastičnu priču, koju je smislio neko drugi, a liči na moje izmišljotine.Vreme u kojem se sve dešava je bliska budućnost, a konkretno reč je o godini 1984-toj, priča ima puno likova , a jedan od njih se ističe, mada nije pozitivac. Ta 84-ta godina, bila je presudna, zato što je tada na vlast došao veliki brat, koji vidi, čuje i zna sve što se okolo dešava. To se mnogima ne sviđa, pa se u isto vreme stvara pokret otpora koji traži načine kako da se izbore za slobodu mišljenja i delanja. Veliki brat, naravno ima oči i uši na sve strane, pa mu ni to nije promaklo. Onda je on smislio genijalan plan kako da se izbori sa pokretom otpora, ali se u isto vreme i pokret otpora već bio pripremio za presudnu bitku protiv velikog brata. Pošto je knjiga jako dugačka, reći ću vam šta se desilo na kraju. Posle silnih prepucavanja, oni su se lepo dogovorili da podele vlast i posle su živeli dugo i srećno, a kada će umreti, to još niko ne zna. Nije to ni bitno, pošto veliki brat ima i malog brata koji će ovu priču da produži do kraja. Ako vas je ovo zaintrigiralo, pa želite da saznate šta je stvarno bilo, potražite knjigu koju je napisao Džordž Orvel, a zove se 1984.Nešto slično se i meni dešava, posebno u ono vreme kada dođe momenat za neku veliku odluku. Krenem da savesno sa svima vama odlučujem, a gde god se okreneš, samo oči koje te posmatraju. Jedino nisam siguran da li me neko od tih lica i čuje. Bolje da ćutim, jer kako narod kaže, ovde i zidovi imaju uši. Sve ovo je u potpunoj suprotnosti sa, takođe narodnom izrekom koja kaže: “Tebi pričati, je isto kao pričati zidu”. Dok vi razmišljate ko je u pravu, ja idem da se naspavam, treba mi odmor posle ovoliko razmišljanja... Spavajte mi lepo i vi, i ako možete da ne pričate u snu, još bolje. ...JEZIK Zdravo dragi prijatelji, moje ime je Kokain, i kao što je to već i red, danas sledi još jedna od mojih kratkih priča na temu po slobodnom izboru. Iako to zvuči jednostavno, nije baš tako prosto opredeliti se za neku određenu temu. Ipak, neke stvari se čoveku nametnu same od sebe. Baš jutros, nisam se ni bio redovno probudio, a žena mi, još onako bunovnom, kaže: “Ti si stvarno medicinski fenomen.” Nakon mog zbunjenog pogleda, ona nastavi: “Medicina je dokazala da ljudi koriste svega pet posto moždane mase za sve potrebe, razmišljanje i pamćenje, a ti dušo moja, koristiš bar sedamdeset posto svog mozga za smišljanje gluposti.”I pored toga, neću vam pričati o mozgovima. Ono o čemu sam hteo da vam kažem reč- dve su jezici. Jezika, kao što i sami znate, ima raznih. Lično, najviše volim svinjski jezik u aspiku, ali volim i razne govorne jezike.Jedan od jezika koji me oduševljava je španski. Obično da dokažete takvu tvrdnju, treba navesti tri dobra razloga. Moja tri razloga su stvarno dobra. FIESTA, SIESTA I MANJANA su tri reči koje rešavaju sve probleme. Za one koji ne poznaju ovaj prelepi jezik, prevešću. Prvo ide fiesta što u slobodnom prevodu znači: veseli se i slavi kad god možeš, a kad se umoriš, sledi siesta, što znači da treba i da se odmorimo nakon tolikog slavlja. Kao logičan sled, manjana, divna reč, koja je mnogo više od puke reči, a znači: sve što ne moraš da uradiš danas, ostavi za sutra, a u našem jeziku, najbliža varijanta bila bi: kakoćemolakoćemo… Toliko o španskom jeziku. Naš jezik nije toliko jednostavan. Štaviše, stranci ga jako teško uče, a još teže kapiraju. Razlog je naravno, veoma jednostavan. Naprimer, eskimi imaju dvadeset i jednu reč kojom mogu reći sneg, ali zato nemaju nijednu reč koja označava sukob, svađu, nesporazum ili rat. Kod nas ove reči u suštini znače isto, samo u raznim gradacijama. Još jedan od razloga zbog čega stranci teško uče naš jezik, leži u činjenici da svi uvek prvo nauče one reči koje se najčešće koriste, a vezane su za opštenje sa ženskim članovima porodice sagovornika, osim u slučaju da se nađe u južnijim delovima naše domovine, gde tu ulogu automatski preuzima glava porodice, otac. Postoje i neke reči koje nisu tako bezobrazne, ali su teške za izgovor. Recimo, koliko puta ste se slatko nasmejali pokušajima stranog turiste da izgovori reči kao što su ŠLJIVOVICA , ČEVAPČIĆI ili BUREKDŽINICA. To obično liči na sve, samo na ono što treba ne.Obzirom na činjenicu da je u poslednje vreme stranih turista nešto manje nego prethodnih godina, oni i nisu tako zanimljivi. Mnogo je interesantnije kako smo uspeli jednoj jedinoj reči dati toliko značaja, odnosno značenja. U zavisnosti od konteksta, jezik može biti domaći, strani, lep, pesnički, maternji, književni, zao, dugačak, pogan, i da ne nabrajam dalje.Jedna od stvari koju niko na svetu nema, osim nas, su jezička odeljenja. Kome nije jasno, objasniću. Pretpostavimo da je reč o jednoj ispostavi, recimo PTT-a. Tamo se iz određenih razloga, naprimer blizine velikog tržnog centra i veoma velikog broja stranih putnika-namernika, formiralo jezičko odeljenje. Neko bi pomislio da tamo zaposleni svi odreda odlično barataju stranim jezicima. Nije baš tako. Sudeći po onome što su voljni potvrditi i mnogi svedoci, reč je o onima koji su tamo postavljeni zbog dugačkog jezika.Ja sam lično ubeđen da bi takvi imali dobre šanse u Francuskoj. Francuzi su razvili umetnost baratanja jezikom do neslućenih granica. Šteta što se niko nije setio da to i patentira. Zamislite kako bi dobro prošao vlasnik autorskog prava na poljubac. Srećom, to se nije desilo, pa danas, ako ste zaljubljeni, i pored toga imate i nekoga ko je isto tako zaljubljen u vas, možete koristiti svoj jezik i za nešto tako lepo kao što je poljubac. Toliko o jezicima za danas. Ja ću da skratim svoj, a vi ne zaboravite ono što sam vam rekao za poljupce. Ako imate nekoga ko vas voli toliko koliko i vi njega ili nju, ne zaboravite da s vremena na vreme poljupcem i pokažete to....GLUPOST, OPET (lament)Dobro veče, već kome je dobro. Meni je dobro, a kome nije, ostaje mu samo da mi zavidi. Ja sam Kokain, a zavist nije stvar koja me opterećuje. Moja žena kaže da sam veoma komotan, da prolazim kroz život u bade mantilu, komotno, bez briga. Mislim da je to najbolji odgovor na pitanje koje mi često postavljaju. Kako uspevaš da pored svih problema uvek budeš tako raspoložen i vedar? Sada ću vama, koji se nervirate, postaviti jedno pitanje. Ne morate mi odgovoriti, samo razmislite o tome, šta rešavate time što se nervirate. Odgovor već znam i zato se više ne nerviram, nemojte ni vi. Eto, ima ljudi koji su strašno zabrinuti za sudbinu zemlje, mislim na našu zemlju, tačnije, planetu Zemlju. Globalno zagrevanje, ugrožene životinjske vrste, mogućnost da na zemlju padne neki meteor koji bi zbrisao sve živo, nikada me nisu previše brinule. Ako se nešto od toga i desi, šta ću ja rešiti time što se žderem? Uzmimo na primer, da jedan običan samonavođeni projektil košta oko 30 hiljada dolara, a čuveni američki Tomahavk, košta i pet puta više. Sada ćemo malo da se bavimo matematikom, pa da saberemo koliko košta kada takav projektil slučajno sretne jedan aviončić od 20 ili 30 miliona dolara. Nemojte računati. Reći ću vam odmah. Godišnje se na taj način po svetu proigra dovoljno novca da se sve pustinje sveta pošume ili pretvore u plodne njive. I koga je briga? Nikoga. Što bih se onda baš ja nervirao, bezveze…Ipak, da se vratimo na zemlju, i ono zbog čega sam večeras tu, sa vama. Došao sam da vam kažem nešto u poverenju. Odlučio sam da iz korena promenim neke stvari. Korenite promene su, po meni, jedini način da se stvari zaista promene. Narodna poslovica kaže da prvo treba u svom dvorištu praviti reda. Ove godine ću praviti reda u svom dvorištu. Da bi promene bile stvarno korenite, moraću neko vreme da provedem čupajući korov, i to onako s korenom, jer ako ga samo posečem, sledeće godine će biti još veći, pa onda ništa nisam postigao. Još nisam odlučio šta da posadim na mesto korova. Kad bolje razmislim, što bih uopšte i čupao korov? Dok ne donesem pravu odluku čime da zamenim korov, nema smisla da se bez potrebe zamaram, a još manje, da vas time opterećujem.Znači, ove godine ništa od promena. Sunce će i dalje da izlazi na dalekom ili bliskom istoku, zalaziće, kao i do sada, na trulom zapadu, a ja ću, sa svima vama, onako lepo, strpljivo, čekati da se nešto promeni samo od sebe…Jedino što ću da promenim, to je tema, jer mi se čini da se vrtim u krug, a to lako dovodi do vrtoglavice. Jednom mi se tako zavrtelo u glavi, da sam skoro pao. Okolni posmatrači su mislili da sam pijan, a nakon što sam se oslobodio tereta polusvarenog ručka, niko nije hteo ni da mi priđe, a kamoli da me pita kako mi je. Istina je da jednostavno ne mogu da podnesem ono što mi ringišpil uradi posle par krugova. Između ostalog, to je jedan od razloga zašto nisam postao pilot. Dobro, priznajem da to nije glavni razlog, ne morate mi lomiti ruku… Da li zbog toga što sam glup, ili zbog nedostatka ambicioznosti, kao dete, na pitanje odraslih, šta ću biti kad odrastem, odgovarao bih sa DIMNJAČAR, ili VATROGASAC. Kako se kasnije ispostavilo, nijedno od ova dva plemenita zanimanja nisu bila konačno rešenje.Ja sam se opredelio za jednu podvarijantu stalno nezaposlenog radnika bez zanimanja. Ja sam trenutačno između dva posla, i tako već desetak godina… Verujte mi da to nije ono što sam hteo, ali pošto tako dugo živim s tim, skoro sam se i navikao na to. Jedino na čega ne mogu nikako da se naviknem, je osećaj besparice koji se javlja svaki put kada se nađem u nekoj prodavnici, pa moram da izbrojim koliko novca imam kod sebe, i koliko će me koštati privilegija da osim hleba i mleka kupim i deset deka kafe za goste koji će sigurno doći ako je ne kupim. Dođu gosti i kad ima kafe u kući, ali mi onda bar nije tako neprijatno, jer ne moram da im objašnjavam kako mi je žao što nemam baš ništa čime bih ih ponudio…Neka, biće bolje. Nadam se, a vi ne zaboravite da se prebrojite pre nego što stanete u red kada se nađete u prodavnici… ...HUDINI I BARBIKADOBRO VEČE. Još jedan radni dan je za nama, i polako se možemo pripremiti za počinak, a neko će možda i proslaviti svoje radne pobede. Ja baš i nemam razloga da se upuštam u neko veliko slavlje, pošto danas i nisam uradio ništa značajno. To još ne znači da ću se odmah baciti u krevet i otići u LALALEND. Najverovatnije da neću moći odmah zaspati, jer ima stvari koje moram podeliti sa vama. Na kraju krajeva, to je jedan od razloga, zašto sam se uopšte i upuštao u tako nezahvalan poduhvat, kao što je razmišljanje o svemu i svačemu.Uostalom, koji biste posao danas mogli opisati kao zahvalan? To sam i mislio, niko od vas ne diže ručice kada treba da se glasa za bilo šta vezano za posao. To se meni čini sasvim normalnim za današnje vreme. Ko bi od vas voleo da se nađe u koži nekog lekara kada se nađe u situaciji da nagluvom pacijentu treba veoma glasno da tri puta ponovi da nije u pitanju ni žaba, ni riba, već RAK. Ili recimo, hirurga koji se usred operacije seti da u zamrzivaču nema više mesa… A bogami, ni pacijenti više ne dolaze sa punim korpama svežih namirnica, jajima, pilićima i domaćom rakijom… Svako od nas, kako narod kaže, nosi svoj krst. `Ajd`, u redu, ali nije mi jasno zašto je meni zapao ovako velik i težak komad…Možda zato što sam oduvek hteo da budem u centru pažnje. Sada, mnogo godina kasnije, sve mi se to lepo vraća, i to s kamatom. Tako mi i treba kad sam nezasit. Trebao bih se naučiti skromnosti, što možda i neće biti tako jednostavno, ali je bar vrlina. Baš me to podsetilo na razgovor sa jednom mladom majkom, koja muku muči sa odgojem svoje devetogodišnje ćerke. Devojčica, naime ima sreću da joj je otac relativno uspešan u poslu kojim se bavi. Uspeva da utera dugove od svojih dužnika, a istovremeno je pravi HUDINI kada je reč o eskiviranju svojih poverilaca, pa se uvek nekako nađe dovoljno novca po kući, da može svojoj maloj princezi kupiti BARBIKU ili kakvu sličnu igračku koja je u modi. Problem ove mlade žene nije to što on voli svoje dete, već u strahu da to neće trajati večno. Jednog dana, i Hudini je imao svoju poslednju tačku…Iako nisam baš od onih sujevernih, a nisam ni religiozan, verujem u neke stvari. Recimo, verujem u leteće tanjire. Ne samo da verujem, već sam ih video i uživo, časna reč. Siguran sam da je cela garnitura tanjira letela po komšijinoj kuhinji, kada se pre neko veče opet pijan vratio kući. Strašno… Mislim da bi bilo mnogo pametnije da su kupili limene tanjire. Bar ne bi bilo toliko lomljave u sitne sate. Mnogi me pitaju, odakle ja znam sve te stvari. Ljudi moji, vi pojma nemate šta sve čovek vidi i čuje, kada se noću šunja ispod komšijskih prozora.Nisam baš oduvek bio nezaposlen. Radio sam na raznim mestima, razne stvari, ali uvek za malu platu. Zapravo, jednom sam imao sasvim lepu platu. Na tom radnom mestu sam proveo nekih osam meseci, i nije da se žalim, plata je bila sasvim lepa, a moram priznati, ni bakšiš nije bio loš. Tamo sam imao jedinstvenu priliku da upoznam razne ljude. Vi pojma nemate šta se sve dešava u takvim lokalima. Čudo jedno… Gostiju ima raznih. Neko dođe da popije kafu, neko na vinjačić s nogu, a ima ih i takvih koji zasednu, pa malo po malo, isprazne flašu najskupljeg viskija. Ipak, najčudniji od svih su kockari. Čudno je to, što čak i oni koji najverovatnije imaju para za samo jednu kutiju duvana, dođu u nadi da će im se sreća konačno osmehnuti, ulože sve, do zadnjeg dinara, i kao hipnotisani prate okretanje bubnja koji će ih još jednom, naravno, ostaviti na cedilu. Ako se kojem igraču, konačno i posreći da ostvari dobitak, zamislite šta se dešava. On ustaje od aparata, trijumfalno likujući dolazi do kase, i tako da svi vide, naplaćuje svoj dobitak.Ako mislite da posle toga sa osmehom izlazi da svojoj ženi kupi buket cveća, grdno se varate. On se vraća do aparata, razgleda, i na kraju odlučuje da okuša sreću na drugom aparatu, koji mu teoretski može doneti još veći dobitak. Naravno, ubrzo ostaje bez prebijene pare, pokušava da iskamči kredit od osoblja, i nakon ljubaznog odbijanja, konačno shvata da je za to veče igra završena. Ovim i ja završavam, a vas preklinjem, nemojte se nikad srozati tako nisko… Pokušajte sreću naći u nekim lepšim stvarima, recimo u ljubavi… ...SANDOBRO VEČE, ili dobar dan, ako vam se još nije smrklo pred očima. Možda ste se već navikli na moje prisustvo, a ako niste, treba da znate i sledeće: moje ime je Kokain, od milja me zovu Koki, ali to i nije bitno. Ja sam samo jedan od onih malih ljudi koje svaki dan srećete u prolazu, i koji vam u životu ne znače ništa…Kad malo bolje pogledamo na stvari koje su tu, oko nas, tek onda shvatamo da nam sve manje znače stvari koje čine svakodnevnicu. Zašto je to tako, ne bih znao reći, ali mislim da je to prilično tužno. Ako je svaki dan po jedan kamenčić u mozaiku života, sve mi se više čini da će slika na kraju biti veoma bleda i beživotna. Ne treba očajavati. Ubeđen sam da će nam sigurno biti bolje. Iako nisam kompetentan da dajem savete o tome kako da živite svoj život, možda izvučete neku pouku iz onoga što se meni dešava, pa kada dođete u sličnu situaciju, znate kako da neke stvari izbegnete… Eto, baš noćas sam sanjao krajnje čudan i nesvakidašnji san. Nisam sasvim siguran šta mi se sve prikazalo u snu, ali se nekih stvari tako jasno sećam, da mi se na trenutke učinilo da je sve bilo stvarno. Ni sam ne znam kako, ali sam se odjednom našao u samom centru grada. Zapravo, i nisam bio tamo, jer me niko nije primećivao, a meni se činilo kao da nisam u svom telu, već da lebdim u nekoj vrsti ogromnog mehura od sapunice. Ono što sam video, lebdeći po ulicama ovog grada, potpuno me je iznenadilo. Ljudi su prolazili pored mene ne obraćajući pažnju na to što ih pozdravljam, ali su se zato javljali jedno drugom. Gospoda su učtivo skidala svoje šešire damama u prolazu, ljubazno ih pozdravljajući, sa učtivim naklonom. Gospođe i gospođice su profinjenim manirima, kako i dolikuje pravim damama uzvraćale pozdrav i sa osmehom na licu nastavljale svoj špacirung po gradskom šetalištu. To mi je još i bilo nekako u redu, ali me je strašno uznemirilo ono što sam posle ugledao. Iz prodavnica, sa divno uređenim izlozima, izlazili su ljudi nasmešeni i vedri, a za njima su ljubazni prodavci iznosili tek kupljenu robu, i pomagali da se sve to lepo aranžira u prtljažniku vozila na parkingu koji se prostirao tačno ispred tržnog centra. Đavo mi nije dao mira, pa sam nestrpljivo se koprcajući u svom mehuru, požurio da uđem kroz jedna od vrata koja su se otvorila da propuste još jednu sretnu porodicu koja je obavila svoju kupovinu. Čim sam ušao, prijatan talas svežeg vazduha prošao mi je kroz pluća, ali već sledećeg trenutka, kad su mi se oči privikle na unutrašnje osvetljenje, ostao sam bez daha. Polica do police, sve puno prvoklasne robe. Roditelji su bez vidnog uzbuđenja stavljali u svoje ogromne korpe sve igračke koje su deca izabrala, na gomile razne druge robe koju su odlučili da kupe. Još čudnije od svega je bilo to što nije bilo gužve niti galame, a ni redova. Svi su plaćali nekim čudnim novcem. Štaviše, to i nije bio novac, već neke, čini mi se plastične kartice…Onda sam tek shvatio da je to što vidim, u stvari samo ružan san, i da se takve stvari ne dešavaju u stvarnosti. Moj veliki mehur od sapunice se rasprsnuo, a ja sam, svom svojom težinom dotakao stvarnost poda pored kreveta.Vraćanje u stvarnost je bilo prilično bolno, posebno kad uzmemo u obzir da u kuhinji nije bilo ni zrnceta kafe, a ja se teško budim bez tog škodljivog napitka. Tako mi i treba kad večeram, pomislio sam u sebi i otišao do posluge da kupim kafu i već kako sam i navikao, krenem u još jedan običan, monotoni i sivi dan…Koliko je san bio čudan, toliko je ovaj dan bio običan, a to znam, zato što sam pročitao novine, a tamo sam saznao isto što sam saznao i juče. Jednom će i nama biti bolje, kažu u novinama, a to kažu svaki dan, jer u našim novinama se drže principa da ne možeš govoriti čas jedno, čas drugo… Ja verujem u to da će nam biti bolje, uostalom, može li nam biti gore? Ovo je retoričko pitanje i nemojte tražiti odgovor, a posebno ne u snu… ...BOLJI ŽIVOT, GENIJALNE PLAVUŠE (govor) Lepo, bogami, tako vi meni iza leđa. Nemojte se sad praviti nevešti i naivni. Kakvo je to bilo hrkanje kada sam vam poslednji put pričao o svemu i svačemu u svega pet minuta koji su mi na raspolaganju? Da promenimo temu i konačno kažem ono DOBRO VEČE, pa da pređem na stvar. Dobro veče, prelazim na stvar. Ovo što ću vam večeras ispričati, mora ostati samo među nama, tako da vas lepo molim da ne pričate okolo o onome što ćete večeras čuti samo ovde i nigde više. Znači, jasno vam je, ovo je javna tajna… Uveli su nam sankcije… Šta, nemojte mi reći da već i to znate? Nema veze, imam i ja keca u rukavu. Štaviše, imam ja ceo špil kečeva u rukavu, pošto sam ih marljivo skupljao u školi, pa mi je ostalo još ohohoo, dovoljno za svaku priliku i nepriliku u kojoj se zateknem.Danas ću vam otkriti rezultat jednog istraživanja koje sam sproveo na svoju ruku, a o razočarenju da vam i ne pričam. Najčešće korištena reč kod nas nije ni “mater”, a bogami ni “dabogda”. Nije ni “devize”, ako ste na to mislili. Reč je o stranoj reči, koja ima odgovarajući izraz na našem jeziku. KONTRADIKTORNOST. Eto, uspeo sam da izgovorim. Za one kojima još nije jasno šta to znači, reći ću vam odmah da nema veze sa kontrašima, niti sa diktatorima. Naša reč, koja se umesto ove, skoro nikad i ne koristi, je PROTIVUREČNOST. To sad, opet, ne znači da tu ima nekog protivnika ili nekih uroka. Ovo znači da se kod nas najčešće tako govori, odnosno veoma smo kontradiktorni. Prost narod bi rekao LAŽ, ali to baš i nije tako, ne mogu reći da smo lažovi… Zar ne? Kontradiktornost u stvari znači da kad nešto kažemo, to jednostavno ne ide jedno s drugim. Daću vam par primera, pa će vam biti jasno o čemu je reč. Naprimer: velika plata, to, naravno jedno s drugim ne ide. Ako i primate platu, sigurno da nije velika, ili recimo, bolji život. To je tako kao da sam rekao plava banana, ili genijalna plavuša, što je čak lakše ostvariti s obzirom na to kako se nauka i genetika razvijaju… Naravno, u svetu…I naši naučnici rade na razvoju raznih stvari, ali kako se meni čini, ne za nas, pošto ovde definitivno niko nije zainteresovan za tako nešto, pa su se oni uglavnom lepo pokupili i otišli u neke druge krajeve sveta, a mi idemo iz krajnosti u krajnost, čisto onako, da ne bi izostali, da ne kažem ZAOSTALI… Znam ja i to ko je kriv, a da znate i to da ću vam reći. Glavni krivac je Nikola Tesla koji je otišao u Ameriku, pa je tamo strancima napravio svakojaka čuda i džidžabidže što idu na struju, a nama su ostali samo havarije, remonti, restrikcije i računi, bar što se tiče onoga što je Tesla uradio… Jaka stvar, to smo mogli i bez njega.Nije da kod nas nema novih izmišljotina, samo mi nije jasno zašto to niko drugi u svetu neće da proba. Eto, uzmimo za primer, jedinstveno rešenje koje je samo naš izum. (Rumune ovaj put ne računam, oni su shvatili svu besmislenost ovakvog izuma…) Izlazne takse, umesto ulaznih viza… Ali mudrost naroda je i za ovu boljku našla lek. Zapad je izmislio RENT-A-CAR, a mi smo smislili RENT- A- BABE… Fazon je krajnje jednostavan. Iznajmite jednu rent-a-babu, sednete u kola, odete do granice, i naravno, pošto baba ima potvrdu da se mora lečiti u inostranstvu od nekih samo ženskih bolesti, treba joj i pratilac u formi ženske osobe. Ta ženska osoba, naravno nema vozačku, vi vozite, pa za skroman iznos idete preko vas troje, plus auto. Babu, naravno, istovarite kod free shopa, i onda se ona posle free shopinga, i naravno, posle smene na granici, lepo prešeta na našu stranu. Ima još mnogo narodnih lekova za boljku zvanu besparica, ali o tom nekom drugom prilikom…Mi nismo tako bogati kao neki malo južnije, pa da možemo da se hvalimo kako imamo dve stotine automobila na svom imenu… Uostalom, šta bih ja radio sa 200 automobila kad ni vozačku dozvolu nemam… Dok ne položim, idem biciklom, i to pravo kući da vidim šta ima novo kod komšija. Konačno, leto je, a njihov prozor je sigurno širom otvoren… ...MORE Šta ste danas lepog radili? Džaba vičete, i onako vas ništa ne čujem, a da vam pravo kažem, otkud vama da me zanima šta ste vi radili, kad vas nije briga šta sam ja radio. Ja danas nisam ništa radio, tako da ne morate da brinete za moje zdravlje, osim možda za mentalno… Primetio sam da mi se dešavaju čudne stvari. Malo po malo, pa sam iz zasede uspeo da uhvatim samog sebe kako pevušim neke besmislice, znate one glupe tralalajke što ih prave na kilo-tone… Otišao mi mozak na letovanje, definitivno, i to ne bilo gde, već na ono što je ostalo od domaćeg primorja, gde više ništa nije normalno. Tamo, sada od “silnog repertoara” morskih specijaliteta možete birati između raznih varijacija na temu čevapa, ražnjića, i naravno bureka, sve jedno do drugog, onako PRAVI MORSKI specijaliteti. Mislite šta hoćete, ali verujte, burek je zaista jedan od morskih plodova. Ko ne veruje, neka ode lepo na more, i prošeta obalom u rano jutro, pa će naći dokaz za moju tvrdnju. Po površini lepo plutaju kože od bureka, jer to su naučnici i dokazali da se burek presvlači u sitnim satima, da ne kažem linja, a ako želite i lično da prisustvujete ovom prirodnom fenomenu, trebalo bi da zauzmete busiju u blizini plaže i ako budete strpljivi, negde u pola noći, kada diskoteke polako počnu da se zahvaljuju posetiocima za potrošen novac i vreme, naići će grupice ljubitelja prirode, da uživo prisustvuju ovoj jedinstvenoj igri plitkosti protiv prirode.Jedino što mi u svemu ovome nije jasno, je činjenica da se to ponekad desi i kod nas, a mi niti imamo more u blizini, a bogumi nijesmo ni ekološka država. Zato imamo ljude koji se brinu da svako jutro grad dočeka čist i okupan. Verujte, srećan sam što živim u gradu o kojem se neko brine. Svako veče, bez obzira na vreme, na ulice našeg grada izlaze čete boraca za čistoću naoružani metlama, lopatama i beskonačnim strpljenjem da iznova očiste grad od nemarno bačenog đubreta.Zahvaljujući njima, naše pijace ne izgledaju kao karantini za leprozne, mada se naši već odomaćeni gastarbajteri iz Indije uporno trude da sebi stvore ambijent koji bi ih podsećao na rodnu grudu…Toliko o bureku, pijacama, moru i ostalim stvarčicama. More je ipak zanimljiva stvar za razmišljanje. Na kraju krajeva, i mi na neki način živimo vezani za more. I sami znate, ako niste bežali sa časova, da je ovde nekad bilo more. I to ne bilo kakvo, već Panonsko. U našem morskom poreklu se možda krije i razlog zašto nam je tako kako nam je. Znate i sami kako nam je, pa da vam o tome ne pričam, ali moram da vam kažem, da znam ZAŠTO nam je tako…Lepo, ako razmislite, ovo gde smo mi sada, nekad je bilo more, je li tako? Tako je. Ali, pazi sad, ovo je veoma važno. Koji je ovo deo mora bio? DNO…I onda se čudimo kako smo dospeli na dno. Pa ljudi moji, oduvek smo bili tu, na dnu. Nije nas niko vukao dole, tu smo se rodili, a čini mi se da ćemo tu i ostati, na dnu…Panonskog mora…Neću vas više deprimirati i terati u depresiju, sigurno vam je već dosta ovih reči što počinju na DE, DE-valvacija, DE-nominacija, DE-mokracija i šta ti ja znam…Ja sam ovih dana nešto DE-kintiran, pardon, pa neću večeras okolo, nego pravo kući na spavanje, a vi, ako već volite da gricnete burek posle diskaća, papir bacite u za to namenjene korpe, kojih ako i nema na svakom koraku, ali ih ima na svakih stotinjak metara… ...ZLATO MOJE ( æutanje )Navikli ste da vam moja izlaganja budu predmet smeha, ali večeras vas molim da se suzdržite od takvih reakcija. Večeras stvarno nisam raspoložen da vas zasmejavam.Današnji dan mi je bio prilično težak, pa sam prilično deprimiran, osećam se kao prazna guma na ogromnom kamionu. Vama je, verujem već sama pomisao na kamion koji mi svom težinom leži na leđima smešna. Kako bih sada voleo da budem mali supermen, pa da tek tako, bez ikakve muke mogu da teret zbacim sa pleća. Ovo više nije ono što bih nazvao nošenjem krsta. Apropo krsta, najslađe mi je bilo u osnovnoj školi, kada sam nešto naradio, učiteljica me je uvek pitala: Pobogu, dete, pa jesi li ti kršten?, a ja bih uvek istim zlobnim tonom, odgovorio da nisam. U tome je bilo uvek nekog skrivenog zadovoljstva, jer sam znao da to nije tek odgovor. To, NISAM, bilo je mnogo više od pukog odgovora na pitanje. Čini mi se da sam tom jednostavnom reči istovremeno opravdao svoj postupak, i sebi obezbedio prostor za nove prestupe. Na uvek isto pitanje, uvek isti odgovor, i uvek isti epilog. (osim u slučajevima, kada je otac saznao za moje subverzivno delovanje na časovima.)U takvim situacijama, pre kazne, koja se s početka svodila na goli fizički obračun, a vremenom postala sofisticirani način obračunavanja s delikventom, u formi višečasovnih razgovora, otac bi mi održao kratak uvodni govor na temu: Da li ti znaš zašto smo mi sad tu, i zašto će se desiti ono što će se desiti? Naravno da sam znao odgovor na ova pitanja, ali sam ga uvek prećutao, gledajući sumorno u pod. Valjda sam verovao u onu narodnu da je ćutanje zlato. Danas više ne verujem u to. Godinama ćutim, i ništa od onog što sam prećutao, nije mi se pozlatilo. To me čini ravnopravnim članom ove zajednice koja sve manje veruje u ovu narodnu, ali zahvaljujući zakonima fizike, tačnije, zakonu inercije, jednostavno, nije u stanju da se odupre zaletu koji je postignut kroz sve ove godine….Narod je smislio i jednu zanimljivu uzrečicu, koja je dugo vredela skoro isto toliko kao i druga sredstva plaćanja. To je ona poznata, BOG ĆE TI PLATITI. Ja sam već odavno postao ateista, i ne zato što su nas tako učili u školi, da boga nema, već iz sasvim ličnih razloga. Puno puta sam imao susrete sa vrhovnim na nebu… Mislim da jesam, pošto je moj otac često govorio da ću sada videti svog boga. I video sam. Mnogo puta, sve do jednog dana, kada sam shvatio da je ćale ubio boga u meni, eto od tog dana sam ateista… Hvala bogu…Gledao sam i jedan veoma zanimljiv film u bioskopu, gde jedan od glavnih glumaca pred sam kraj filma iznosi svoje viđenje o bogu. On tvrdi da je bog šaljivdžija sa čudnim smislom za humor i da je ljudima dao stvari u kojima bi trebalo da uživaju, pa je to odmah i zabranio. Koja su mu to pravila: Izvoli, gledaj, ali ne diraj. Dotakni, ali ne okusi. Probaj, ali ne gutaj, dobar štos. Ova pravila i danas važe. Potvrda stiže iz našeg svakodnevnog života, sve je manje pravih kupaca u prodavnicama. Sve smo bliži onome, što je jedna prodavačica lepo i primetila. Po njoj, posetioci prodavnica se mogu podeliti na ŠETAČE, GLEDAČE, PIPAČE I PITAČE. Pravih kupaca više i nema. Pitajte koga god hoćete osim pekara i mlekara… Kamo lepe sreće, da osim dinara i onih drugih novaca možemo plaćati sa računa onog od gore. Ali sami smo krivi što mi ne verujemo u njegovo postojanje, pa nema više one lepe izreke, bog će ti platiti…Dok ne smislimo nešto novo, bolje da ne radimo ništa što treba platiti, jer ja ne verujem da će onaj od gore plaćati umesto nas, jer ja bogami ne bih…...
  11. stein
    Ovo nema veze ni sa čim, a najmanje sa samogradnjom. Sve što sledi je samo kopirano iz beleški nastalih u periodu od 1998 do 2000...Dakle, kome se dopada, neka uživa. Nije obavezno štivo. Nekome se ipak, ponešto i dopadne. Nastavci će slediti ako komentari budu upućivali na želju da se pojavi još ponešto... Za početak, potpuno nasumično, kratak pasaž.......SUPER ŽENA I GREŠNIK ( super muškarac)Iako sam potpuno svestan nezrelosti ovakvog naslova, nisam se mogao setiti boljeg za imenovanje drame jednočinke u svega nekoliko potpunih i savršenih scena. Uloge: SUPER ŽENA, GREŠNIK, SAVEST GREŠNIKOVA i MISLI GREŠNIKOVEPrva scena: Odvija se na početku novog dana, kada žena polazi na posao i ostavlja svog muža da još malo odrema i da se odmori od prethodno prespavane noći.S.Ž.- Maco, ja sad idem na posao, moram malo ranije, dolaze mi važne stranke, a ti ne zaboravi da opereš barem sudove, molim te.Kroz polusan, on kao da je otvorio oči na trenutak i potvrdno mrmlja. Nekoliko sati kasnije on se budi, sunce je već visoko na horizontu, sat pokazuje skoro podne.G: (sebi u bradu) Joj što sam loše spavao, zašto se uvek budim umorniji nego što ležem?S.G. - To ti je zato kretenu, što si sinoć opet gledao one proklete novitete u svetu naoružanja, osim toga pojeo si pola kile hleba, sedam pečenih jaja, i još ostatke od dva ručka, što ti je ukupno kao dva banket ručka na prazan i uvežban želudac. M.G. - Bolje da skuvam sebi kafu i da se razbudim, čeka me toliko posla da ni sam ne znam gde bih mogao početi…S.G. - Sigurno ćeš već naći načina da negde počneš, vucibatino jedna.M.G. - Daj, već okani me se jednom, zar ne vidiš da pokušavam da se sredim?S.G. - Da, da. To nekom drugom uvaljuj, kao da te ja ne znam. Mogu se kladiti da pojma nemaš šta bi trebao danas da uradiš!M.G. - Da, znam šta treba danas da uradim, samo me ostavi da sebi napravim neki red, raspored, ne mogu stvari raditi navrat - nanos…Tu oboje zaćute, a grešnik praznim pogledom istražuje dno šolje, kao da radi nešto važno…Scena druga: Časovnik pokazuje tri sata. Grešnik cedi poslednje ostatke svoje pete kafe, još uvek pomalo mamurnog izgleda, progovara, kao da će ga neko čuti.G: - Zašto mi se čini da danas nije dan dobar za započinjanje velikih poslova?S.G. - Tebi, kretenu baš ne vredi pričati, zar ne?M.G. - Šta si se tako naduvala, ti ne znaš za malo pristojnije izraze?S.G. - Ne, jer niste zavredeli, obojica ste mi sad već odvratni…Grešnik, pod ovakvim pritiskom ustaje, oblači patike i napušta sobu, uzima svoj bicikl i odlazi da se oslobodi kako svojih misli, tako i svoje savesti, jer, konačno ne može se razmišljati u takvom ambijentu. Scena treća: Grešnik ulazi u stan i ugleda svoju ženu kako pegla, dok se na stolu nalazi hrana, sveže pripremljena. On skida sa sebe jaknu i patike, prilazi ženi i nakon poljupca, seda na krevet, kao da se strašno naradio tog dana.G. - Maco, jesi mi se umorila?S.Ž.- Pa, mogu ti priznati da jesam, ali ću sada već ovo ispeglati.G. - Joj, sad sam se setio, nisam oprao sudove…S.Ž. - Neka, sada sam ih već ja oprala, jedi, pripremila sam ti ono što najviše voliš. Jesi li jeo danas nešto?G.- Nisam, znaš da ne mogu da jedem kad nisi tu.Na te reči, ona se blago nasmeši, i pogledom koji sve oprašta, seda pored njega da mu izmasira leđa nakon još jednog napornog dana koji je sada već prešao u noć. Konačno, oni ustaju od stola i bez reči nameštaju krevet, gase svetlo u sobi i ležu.S.Ž. - Jesi li našao neki posao?G. - Ne, danas nije bilo ništaPosle ovoga, zavladala je tišina, koju će tek sutradan narušiti zvono na satu koji javlja da je vreme da SUPER ŽENA ustane, i krene u još jedan novi dan, u susret novim poslovima koje treba privesti kraju, a grešnik , njen SUPER MUŠKARAC, možda će konačno pokušati da nađe neki posao koji će im pomoći da izguraju teške dane, možda će konačno uskladiti svoju savest sa svojim mislima, ona veruje u to, jer samo joj je to ostalo. On to zna, on je razume, ali tako je prokleto teško promeniti svakodnevicu… Obeshrabrena, savest grešnikova, seda na samu ivicu pozornice i počinje gorko da plače… Spušta se zavesa. KRAJ (Predstava se igra svaki dan).....AUTOBIOGRAFIJA (kratak osvrt na život)Jedna od tema koja zaokupljaju pažnju javnosti, su autobiografije. Životne priče sportista, od alkoholizma sveže izlečenih glumaca, sa trona svrgnutih diktatora i svih ostalih javnih ličnosti koje misle da ljudima nije bilo dovoljno to što su morali da ih trpe kroz silne godine koje su protekle, pa na ovaj način, još jednom stupaju na scenu. Ujedno, autobiografija je dobar način da svi koji ih napišu i objave, daju svoja obrazloženja i opravdanja za svoje greške, ignorišući istinu. Ovo je prilika da i ja napišem svoju:“Rođen sam, odrastao sam, sam sam… Ljudi me mrze, znači, postojim…”....Napomena (11.02.2010. - naredne tri priče idu zajedno)....Triptih:BeethovenMesečeva SonataFûr EliseRomansaMesečeva SonataNamrštenog izraza lica, Ostropov je kao i svih ovih godina, ušao u svoju kancelariju, pedantnim i kratkim potezima obrisao cipele na otiraču koji je uz ime hotela Moskva, svakoj pridošlici poželeo dobrodošlicu i već rutinski uvežbanim potezom za sobom zatvorio vrata nabrekla od silnih godina otvaranja, zatvaranja i vlage. Kao u američkim filmovima, na vratima je dao da se napravi otvor kroz koji je poštar svakodnevno mogao ubacivati pošiljke koje bi mu neko poslao. S početka, pisama je još i bilo, ali vremenom, pisma su postepeno prestala stizati na ovu adresu, a zamenjena su računima koje je revnosno skupljao i sortirao po datumima i ustanovama koje su bile pošiljaoci. Ostropov je kao i svakog jutra, prošao pogledom po prostoriji koju je on voleo da zove bastionom pravde. Vređalo ga je strašno kada bi neko njegov bastion nazvao advokatskom kancelarijom na periferiji. Takvih ljudi se uopšteno rečeno, gnušao. Zapravo, gnušao se svih ljudi, jer ljudi su prljava, iskvarena stvorenja, koja zemljom hodaju samo da bi se njemu napakostilo. Obuzet svojim razmišljanjima, skoro je propustio da vidi pošiljku koja je stigla tog jutra, a ležala je na ručno čvorovanom persijskom tepihu, već izlizanom od svakodnevnog ulaženja, izlaženja i njegovih šetnji gore dole, koje su mu pomagale da razbistri um i da se skoncentriše na neki slučaj koji bi mu bio poveren… Dok je sitnim i tačno odmerenim koracima počeo obilaziti od orahovine izrađen pisaći sto, spustio je pogled na pošiljku koja mu je tog dana stigla. Njegovo ime i adresa, bili su veoma pedantno i čitko ispisani na izuzetno kvalitetnom papiru od kojeg je omotnica pisma bila načinjena. Prsti su mu na trenutak zadrhtali i on skoro ispusti to malo, skoro umetnički oblikovano parče papira ukrašeno filigranskim rukopisom koji je već odavno bio deo istorije. Krasnopis više niko nije koristio. Oni koji su ovakvom načinu pisanja nekad bili vični, ili su već odavno na onom svetu, ili im se ruke već toliko ponašaju u skladu sa umornim telom i umom, da je van svake pameti očekivati da se ovakav prizor ugleda u današnje vreme.Sergej, Ostropovo ime, napisano je tako divno, da mu se učinilo da nikada nije mislio o svom imenu tako lepo, kao kada ga je ugledao na prednjoj strani ovog sve intrigantnijeg pisma. Slomljenim pokretom čoveka u svojim sedamdesetim, svali se u bogato ukrašenu fotelju obloženu kožom, koja je već počela da puca na ćoškovima od česte upotrebe, a bila je idealan par rezbarenom stolu, na koji je napokon spustio tajnovito pismo. Sve u svemu, on i njegova kancelarija, bili su idealan par; skoro vršnjaci, jer njegov otac, baš je ovako opremio te godine kada se mali Sergej pridružio svojoj porodici.Silno vreme je od tada prošlo. Prohujale su mnoge godine, ratovi, revolucije, kontrarevolucije i perestrojke. Menjali su se vladari, gospodari, predsednici, vremena, a ova prostorija je konzervirala vreme, sačuvala je svaki detalj, i kada biste ušli, vratili biste se u prošlost, u dane kada je sve bilo drugačije. Ovo pismo je upravo probudilo te uspomene, i Ostropova na trenutak odnelo mnogo godina unazad, kada ga je otac prvi put doveo u ovu prostoriju. Iako ga je crv znatiželje nagrizao silinom kojom je Lenjin poveo narod u novo vreme, stari advokat, naučen strpljenju, nije podlegao iskušenju da pismo ishitreno pocepa i konačno sazna ko stoji iza ove toliko enigmatične pošiljke. Polako, izvežbanim pokretom, povukao je do blistanja izglačanu mesinganu ušicu fioke, koja bi svakom drugom pružila otpor, osim svom pravom vlasniku, i ot-vorio je tek toliko, da bez napora dohvati srebrni nož za otvaranje pisama, koji je kao i sve u ovoj prostoriji bilo malo umetničko delo. Prihvativši ga sa tri prsta, elegantno je uskladio vrh noža sa jedva vidljivim otvorom na zadnjoj strani, na kojoj je očekivao neki znak, nešto što bi navelo na pošiljaoca, ali na zadnjoj strani pisma nije bilo ničega. Tada, kao da se setio nečega, odložio je nož, okrenuo pismo prednjom stranom pre-ma sebi. Da, nije mu se pričinjavalo, pismo je neko lično dostavio. Mora da je tako, jer pošta nikada ne bi dostavila pošiljku bez markice, ne u današnje vreme, kada ljudi gaze preko leševa da bi došli do novca… Konačno, radoznalost je pobedila staračko strpljenje. Ostropov zgrabi nož, i brzim, ali ne i nestrpljivim pokretom prevuče po ravnoj ivici koverte.Kao da je u istom trenutku nestalo onog silnog iščekivanja i nestrpljenja koje je osećao, a gušio u sebi ovaj veteran sudnice, kao da mu je sada bilo lakše, kao da je načinio neku veliku odluku i sproveo je u delo…Na trenutak, nakon što je pismo konačno otvoreno, učini mu se da oseća neki čudan miris, čudan, a ipak poznat. Ne verujući više samom sebi, prineo ga je nozdrvama i polako i duboko udahnuo. Nemoguće, pomisli u sebi, nije moguće, ponovi mu se ova misao, kao da prvi put nije čuo samog sebe i na trenutak, zatvorenih očiju, vrati ga miris u neko drugo vreme, vreme koje je ostalo daleko iza svega što doživeo je kroz sve ove godine od velikog rata… Kroz izmaglicu sećanja, još uvek u grču stegnutih kapaka, pred sobom ugleda predivno lice, i sasvim nenadano i tiho, sa usana odvoji mu se ime. Sanja, Sanjočka. Uplašio se sopstvenog glasa i u tom strahu, otvori oči i rukama koje su se sada nervozno i neposlušno počele tresti, nekontrolisano poče batrgati, očajnički pokušavajući da izvuče pismo iz koverte. Iz omotača izroni kratka poruka. Preleteo je očima preko sadržine pisma i istog trenutka, shvati da nije čitao, samo jednim pogledom pokušava shvatiti sve, progutati svako slovo koje je krasilo ovo parče mirisne hartije… Ipak, uspeo se pribrati, barem toliko da shvati poruku koja mu je bila upućena. Ona je živa. Ja sam je sahranio, preboleo, zaboravio, ostavio u prošlosti, izbrisao iz sećanja, a ona je živa… Ostropova su saletele misli, haotične, nesređene i optužujuće. Osećao se sada krivim, beskrajno krivim za sve što se desilo. Odjednom, stvorilo mu se pred očima hiljade lica koja su mu se smejala, lica onih koje je poslao na vešala, pred streljačke strojeve, u mračne vlažne tamnice, Sibir… Sva ta lica, u isti glas, ponavljala su isto, svi su pokazivali na njega, on je krivac, niko samo ON… Oduvek je verovao u pravdu kada je tražio kažnjavanje nekoga od krivaca koga su doveli pred lice pravde, verovao je da čini pravu stvar, ono što bi učinio svako, sve u ime naroda… Konačno je shvatio. To je bila samo njegova osveta, osveta za sve njegove patnje, osveta zbog izgubljene ljubavi. Osveta, koja se sada vraća kao strašni sud, vraća mu se osećajem krivice i griže savesti, jer oduvek je znao, samo je lagao sebe da nije bilo drugog izlaza, nije bilo moguće ništa učiniti tog crnog dana, kada su neki ljudi došli po nju, tog prokletog jutra kada su ih neki nepoznati ljudi izvukli iz postelje, njihovog gnezda, njihovog ostrva sreće. Njegov otac, učinio je sve da svog sina spase, ali za nju, za nju nije bilo pomoći… Verovao je sve ove godine u reči svog oca koji ga je ubedio da je samo tako moglo, da je tako moralo biti… Pedeset godina kasnije sedi u svom bastionu pravde, seća se svojih studentskih dana u Varšavi i shvata koliku je grešku i nepravdu načinio misleći samo na sebe. Ipak, teškom mukom, progutao je pljuvačku, i pokušao da se pribere. Još jednom je pokušao da shvati sadržaj poruke. Sada već malo smireniji, svestan da je prošlo previše vremena da bi stvari mogao vratiti na svoje mesto, polako je čitao reč po reč. Pismo je napisao njen sin, možda njihov sin, dete njihove ljubavi, pomislio je, a ona je sve ove godine provela tražeći ga. Verovala je da je ljubav večna. Verovala je u to da on mora negde postojati, nije se predavala nijednog trenutka, ni onda kada su je odneli u kocentracioni logor. Ni onda kad su joj rekli da će joj u istom tom logoru ubiti dete. Ni onda kad su je tukli, udarali i do besvesti terali da radi, verovala je da mora izdržati, mora, jer on je tamo negde, i sve će učiniti da je spase, jer ljubav je večna… On je voli i spasiće je… U večnu ljubav je verovala i kada su je smestili na brod koji ih je odneo u novu, obećanu zemlju, Izrael. Veruje i danas, posle rata, Hitlera i Staljina, veruje da je on živ i da je traži… Nikada je nije tražio. Pomirio se sa sudbinom i jednostavno, nije je tražio. Voleo ju je, strašno je voleo, ali je nikada je nije tražio. Nikada mu u životu nije palo na pamet da se ponovo zaljubi, pokuša svoju Sanjočku naći u nekoj drugoj, nije ništa učinio povodom toga i nije je tražio. UOPŠTE. Sada ga je sramota, sada mu je krivo, sada oseća kako ga obliva bujica svih mogućih ružnih misli o samome sebi, ali istina je, od dana kada su ih rastavili, nije ništa STVARNO učinio da je nađe. Sada je počeo sumnjati u iskrenost svoje ljubavi prema njoj, shvatio je koliko je bio sebičan, samo zato što je sebe postavio na prvo mesto, samo zato što je bilo lakše misliti prvo, i jedino na sebe. Život mu se osvetio, proveo ga je sam, a u ovom trenutku shvata da mu se sudbina, život i bog upravo sada svete zbog toga. Ne samo da mu se svete, sada mu jasno daju do znanja da je ovo njihova osveta i kazna za njegov zločin. Poruka je bila kratka i jasna. Sanja se nalazi u hotelu s druge strane reke. Čekaće ga. Svako veče, počevši od dana kada je poruka napisana, petak… Sergej je pogledao na kalendar da se uveri da je stvarno ponedeljak, da, ne može biti ništa drugo, ponedeljak je. Ona je tu već tri dana, na dohvat ruke, a on to nije znao. Mogli su biti zajedno cela tri dana, a ovako…Seti se kako je nekad bilo sasvim drugačije, dolazio je u kancelariju svakoga dana, i nije bilo niti praznika, radnih i neradnih dana. Svaki dan je bio važan, svaki dan je bilo nešto zbog čega bi ušao u svoj bastion, ako ništa drugo, da proveri da li je sve na svom mestu, da zalije cveće. Cveće se odavno osušilo, i on nije imao volje da počinje sve iznova, postalo mu je svejedno. Prestao je izmišljati razloge i opravdanja da dođe u svoju kancelariju, posla je bilo sve manje, a tvrdoglavo je odbijao da zastupa ljude koje je pratila reputacija kriminalaca. To sigurno nije mogao sebi dopustiti. Ceo radni vek je proveo zastupajući istinu, radeći u državnom tužilaštvu, progoneći iste te kriminalce, radeći za narod i u njegovo ime.Iz tih razmišljanja, trže ga je pomisao na Sanju. Kako da ode? Kako da se postavi? Milion pitanja mu je prošlo kroz glavu. Godinama je sebi postavljao zamišljene situacije u kojima bi se njih dvoje ponovo našli. Milion situacija, jer negde duboko u sebi, znao je. Ona mora da je živa, osetio bi da nije, ali tu se ništa ne može, pa bi tako počeo razmišljati o drugim stvarima, samo da smetne s uma pomisao na nešto tako nerealno kao mogući susret sa svojom jedinom ljubavi…Pridigao se iz svoje fotelje i počeo nervozno hodati gore dole, kao životinja u kavezu. Sve mu se odjednom zbrkalo u glavi, i osetio se na trenutak bespomoćan kao mali dečak, koji treba da odrecituje neku pesmicu koju je danima učio i pripremao, a kao uz inat, sada, kada ga deli tek trenutak od nastupa, ne može da se seti reči kojima počinje. Posle nekoliko kao večnost, dugih minuta, odluka je pala. Skupio je svu hrabrost koju je još uspeo naći negde u sebi, i odlučno pošao ka vratima. Sad ili nikad, pomislio je, zgrabio kaput i istovremeno uvlačeći jednu ruku u rukav, drugom uhvatio kvaku. Niko ne bi više rekao da se ovaj čovek nosi sa sedamdeset godina, izgledao je kao mladić, pun energije i okretnosti, spreman na sve, spreman da se nosi i sa najtežom i najvećom preprekom koja bi mu se isprečila na putu. On je takav, kada se odluči da nešto uradi, niko ga ne može zaustaviti. Da li je to zato što je jednom, kada je to trebao uraditi poklekao, pa pokušava to nadomestiti? Duh čoveka je čudna stvar, a najbolje gorivo za pogon duha je griža savesti…Posle pedeset godina, njegova griža savesti, najela se, razgrizla mu dušu, da su samo mrvice ostale, ipak, ono što je ostalo, skupio je na gomilicu, čvrsto stegao u sebi, rešen da ide do kraja. Spustio se do prizemlja, izašao na ulicu koja je već vrvela od ljudi. Pokretom ruke, dozvao je taksi i nakon što je seo u prvo vozilo koje je naišlo, dao uputstvo vozaču gde i kojim putem. Dvadeset minuta kasnije, najdužih dvadeset minuta u životu starog advokata, taksi je sa svojim putnikom bio na cilju, tačno ispred velelepnog ulaza u najbolji hotel u gradu. Nikada mu vreme nije sporije proticalo. U sebi je tokom vožnje slagao reči, prave reči koje treba da ga opravdaju. Ne, u stvari, nisu to bila opravdanja, čak ni izgovori. Sve mu se sada činilo potpuno besmislenim, ni-je bilo reči kojima bi se mogao lišiti krivice… Srce mu je ubrzano lupalo. Osetio se kao i one, prve večeri kada ju je ugledao, ustreptao i znojavih dlanova, potpuno bespomoćan. Namestio je kravatu skrivenu ispod gustog vunenog šala i odlučnim koracima još uvek vitalnog starca kročio u hol Grand hotela. Ime je priličilo ovoj velelepnoj zgradi, hotel je bio stvarno grandiozan. U svojoj karijeri uspešnog javnog tužioca, bivao je često odlikovan raznim ordenjem za zasluge za narod, državu i partiju, dok je bio član partije, a sve svečane ceremonije, odvijale su se upravo ovde, na ovom predivnom mestu, čiju lepotu je tek sad, posle toliko godina, po prvi put primetio.Prišao je stolu recepcionera i sačekavši da recepcioner završi sa izdavanjem uputstava gde i kako smestiti tek pristiglu grupu zapadnih turista, tihim glasom, skoro cvileći zapita za gošću pod tim i tim imenom. Samo jedan trenutak je bio dovoljan da se recepcioner shvati postavljeno mu pitanje, i kao da nije mogao progovoriti, kao da mu se jezik izvrnuo i zaglavio u grlu, iskolačenim očima kao u čoveka koga su tek obesili, otvori usta, ali iz njegovih usana nije bilo nikakve reči, ni glasa nije uspeo pustiti. Prošao je još jedan beskonačan trenutak, sada već očigledno pobledelog lica, recepcioner se zakašlje i veoma tihim glasom, sažaljivo pogledavši Ostropova, upita ga:“Rod, gospodine?” “Ne, prijatelj”, odgovori mu starac, predosećajući da se nešto čudno dešava, ali još uvek suzdržavajući se od toga da komentariše. Recepcioner sagnu glavu, kao da traži nešto, neki putokaz, pomoć, reč koja bi bila prava, ali shvativši da nikada neće biti pravih reči za ono što sada treba da saopšti, shvati da je najjednostavije biti kratak i direktan i nakon kratke pauze, nastavi: “Žao mi je gospodine, gospođa je jutros preminula…Primite moje saučešće…” Ostropova je udario brzi voz, punom snagom i silinom. U trenutku, srušio mu se svet i poslednje reči recepcionera, zapravo nije čuo, samo je promrmljao neko nerazumljivo hvala, sasvim automatski… Nije bio siguran da je ovo stvarno, nije hteo da veruje. Ne, nije istina, ovo mu se ne može desiti baš sad. Mogao bi se pomiriti sa činjenicom da je nema više, da se desilo negde, na nekom drugom mestu, u neko drugo vre-me, ali ne sad, ne baš sad i ne baš tu… “Mogu li vam pomoći, gospodine, želite li čašu vode, bilo šta?” Pitanje ga je trglo iz haosa misli koje su ga poplavile i Ostropov okrene glavu ka čoveku koji mu je pitanje postavio. Ono što je ugledao, uplašilo ga je. Video je sebe, video je Nju, njene oči koje su ga posmatrale sa sažaljivim pogledom. Kao krivac, sakrio je pogled i zahvalio se neznancu, gostu, koji je konačno odlučio da više nema razloga da čeka, čoveku, koji u ovom starcu nije prepoznao svog oca. Sledećeg trenutka, starac podiže pogled i shvati da je neznanac nestao. “Gde je?”, zausti nehotično Ostropov pitanje koje nije bilo unapred zamišljeno kao pitanje, više je bilo izraz njegovog čuđenja. “Ko, gospodine? Ovaj čovek? On je Sin nesretno preminule gospođe… Upravo se odjavio iz hotela i otišao na aerodrom… Gospodine, da li je sve u redu?”“Da, u redu je…” odgovori slomljeni starac i laganim koracima krene ka izlazu… “Gospodine, da vam pozovem taksi?”, začu iza sebe glas, ali nije odgovorio. Samo je laganim pokretima izašao na ulicu, raskopčanog kaputa i krenuo negde, bez određenog cilja, bez misli, pitanja ili odgovora. Tog trenutka kada je umrla ona, umrlo je i ono lepo i veliko u njemu. Krenuo je negde ne razmišljajući, negde, bilo gde; više ništa nije bilo važno. U daljini, začuo je tihe zvuke mesečeve sonate. Ona je tako lepo svirala klavir…Sledećeg jutra, milicioneri su pronašli starog gospodina kako sedi na klupi, na obali reke; kako sedi i u ruci steže komadić hartije, pismo natopljeno parfemom i suzama koje su se pretvorile u inje; u jednoj od najhladnijih noći u poslednjih pedeset godina. Ne znajući da je njemu srce prepuklo od tuge, njegovim imenom su dopunili spisak od stotinjak jadnika koji su se smrzli te noći…Bog i Đavo, udobno zavaljeni u svoje ogromne naslonjače, posmatrali su scene na jednom od hiljada ekrana i trenutačno aktuelnih programa. “Lepo sam ti ja rekao da se sa mnom ne vredi kladiti, opet si izgubio. Duša ovog jadnika je moja, nije uspeo popraviti stvari, a ti si svakako dobio nju. Ne gubiš baš sve” Na te đavolove reči, bog se neugodno promeškolji u svojoj ogromnoj fotelji i zapita: “Hoćemo još jednu? Ovaj put stvarno sve ili ništa?”Đavo se samo cinično nasmeši i klimne glavom, znajući da boljeg partnera za ovu igru nikada neće naći...**** Fûr Elise…Gospođa Imgrund umrla je godinu dana pre nego što bi doživela radost da ugleda svog prvog praunuka. Tačno hiljadudevetsto i još šezdeset i četiri Zemljina ciklusa oko Sunca od rođenja Spasitelja, koji je prvo uzeo na pleća sve grehe ljudske, a posle poneo konačan teret, težinu istog tog krsta na koji su ga razapeli…Gospodin Imgrund, poživeo je dovoljno dugo posle nje da sretne svog praunuka, dovoljno dugo da ga isti taj praunuk zapamti i da priča priče o njemu, sasvim dovoljno da se konačno razočara u život. Preživeo je prvi veliki rat, duge godine zarobljeništva u nekom selu u Rusiji, na samoj granici Sibira, na skoro samom kraju sveta, kako je običavao reći svojim potomcima. Tamo je u slobodno vreme, od crnog i belog drveta, koje samo tamo raste, malo po malo, izrezbario jednak broj crnih i belih figura. Crnu damu i belog kralja, koji su posle, u godinama koje su usledile, hiljade puta odigrali svoj ritualni ples saterivanja u ćošak i one magične reči koja je značila da su beli ponovo učinili pogrešan korak, doneli pogrešnu odluku i završili u MAT poziciji…Preživeo je i drugo veliko svetsko ludilo, o kojem nikada i nikome nije hteo pričati. Međuratne godine, proveo je kao knjigovođa u fabrici četaka. Imao je predivan rukopis, kakav se danas može sresti samo u štampanom obliku na predivnim pozivnicama koje dragim osobama šalju budući mladi bračni parovi…Poslednje godine života, proveo je sam, okružen uspomenama, starim nameštajem, slikama i bezbrojnim rukotvorinama koje je stvarao u časovima samoće. Mali ringišpil od kartona, sa svim detaljima, konjićima i malim lađama, koji su se tiho i polako okretale na plamenu sveće u sredini, praćeno muzikom iz male muzičke kutije, koja je, kada bi se navila, uvek svirala istu, staru melodiju… Für Elise….Slobodno vreme, a kao starac, imao ga je neznano mnogo, provodio je stvarajući mala umetnička dela, koja nije niko primećivao, osim možda njegovog praunuka. Svi ostali, čini se, bili su previše obuzeti svojim životima da bi primetili da se ovaj čovek još uvek nalazi tu, kraj njih, a iz nekih samo njima znanih razloga, držali su ga van svega, a posebno svojih života. Smatrali su ga čudakom… Nije za čuđenje. Osoba koja svoje vreme provodi stvarajući beskorisne, lepe, ali ipak beskorisne predmete, čovek koji skuplja upotrebljene žilete i uredno ih obeležava datumom početka i prestanka upotrebe, taj koji stvara kolekcije saobraćajnih znakova, cveća i životinja koje se nalaze na kutijama šibica, takav čovek ne može biti ništa drugo do čudak .Malo dete, neopterećeno brigama svakodnevnice, surovog života kojeg još nije ni svesno, sveta koji ga okružuje, bez svesti i savesti, jedino je u njemu videlo svog heroja, svoju zvezdu vodilju, svog jedinog i neprikosnovenog idola. Dečak je u onim malobrojnim trenucima, kada je starcu neka od retkih poseta uskratila privilegiju samovanja, bio presretan što može biti u pradedinoj sobi, sasvim sam, sa svim onim divnim stvarima izloženim po zidovima, na ormarima, policama. Iako je soba bila relativno mala i mračna, okrenuta severu; pa se sunce samo stidljivo nagoveštavalo u kratkim popodnevnim časovima, u vidu prigušenog blještavila koje se odbijalo sa belog zida susedne kuće. Za dečaka, a verovatno i za starca, taj sobičak je značio nešto posebno i veliko. Starac je u tom malenom prostoru smestio ceo svoj život, sve što je imao, sve što mu je od života ostalo. Slike gospođe Imgrund, prevučene patinom i umorno žutim slojem vremena i prašine, imale su svoje počasno mesto na crvljivom Bidermajeru, ali bilo je njenih divnih, nezgrapno retuširanih duboko zelenih očiju i predivnih, tankih, skoro božanski oblikovanih usana na predivnom, pravilno oblikovanom licu, uokvirenom blago zakovrdžanom kosom i na zidovima, nepravilno ispucanim od tereta trulih greda i slamnatog krova dokrpljenog zarđanim limenim pločama… Pored njenih slika, bilo je knjiga, zapravo, svi zidovi koji nisu bili zauzeti jednim od dva šifonjera, bili su zamaskirani policama koje je on svojeručno napravio, izrezbario i konačno, jednom po jednom knjigom napunio do vrha prostora koji je dopuštala tavanica koja se godinama toliko iskrivila i spustila pod sopstvenim teretom blata, trske i bezbrojnih premaza kreča, da je više ličila na mlohavo, razvučeno platno. Soba je bila prepuna mirisa nagomilanih godina neprovetravanja i isto tako nagomilanog i slegnutog, lepljivog i memljivog duvanskog dima iz rukom izrezbarene lule za koju je starac u šali govorio da mudrac lulu koristi da razmisli, a budala da nešto strpa u usta….Koliko je istine bilo u tome, dete je shvatilo tek onda kada ga više nije bilo. Ni starca, ni deteta…Iako bi svako drugi odustao od pokušaja da sve stvari koje su se nalazile u starčevom sobičku uopšte i teoretski strpa u tako malo prostora, sve je imalo svoje mesto, i nije ni delovalo pretrpano, štaviše, svaka, čak i najmanja sitnica, bila je na svom, idealno odabranom mestu, u perfektnom matematičkom skladu. Ipak, stari gospodin nije bio bolesno pedantan. Prašina koja je nekako uvek bila prisutna u tačno određeno debelom sloju. Kao da se nije skupilo ni zrno više nego što je to bilo potrebno da sve izgleda baš tako, i samo tako, nikada bez, i nikada sa previše traga o proteklom vremenu. To je na neki način bilo čak i zgodno, posebno za dete koje je nalazilo poseban izazov u prevrtanju i razgledanju ovog živog muzeja proteklih godina.Svaka stvar, koju bi dete prepuno znatiželje uzelo u ruke da je okrene, ispita i vidi kako to izgleda sa one druge, večito leđima okrenute slike, korpice od šper-ploče ili knjige, ostavljalo je tanak, jedva vidljiv obris ispod sebe, pa je čak bilo zanimljivo stvar vratiti tačno u delić milimetra na potpuno isto mesto gde je do tada stajalo…Matematička preciznost je odlikovala sve vezano za ime i pojavu gospodina Imgrunda. Sve čega bi se prihvatio, moralo je biti tačno, precizno, perfektno. Čak je i kravatu vezivao savršeno istim potezima, uvek isto, tačno odmerene dužine prednje i zadnje strane i uvek iz prve. Kod njega se ništa i nikad nije prepuštalo slučaju, nije bilo pokušaja i probe. Jednostavno, starac je svaki potez koji predstoji i stoji na putu od same ideje do konačnog stvaranja nečega sračunao unapred i nije bilo situacije koja bi ga mogla iznenaditi ili zateći nespremnog. Veština ovakvog tipa, svojstvena je samo velemajstorima drevne igre, sukobljavanja crnih i belih figura na šezdeset četiri polja, po tačno određenim pravilima otvaranja, napada i odbrane, nema improvizacija… Prolazile su godine, dete je postalo dečak, dečak je postao mladić, a starac je još uvek bio samo starac. Mladić je otkrio novi svet, mnogo veći i nepredvidljiviji od sveta male podstanarske sobice sada već skoro oronulog starca, koji je sve više ličio na svoj mali hram, svoje svetilište sa slikama svoje boginje zelenih očiju. Sve priče, svaki detalj, sve je u toj sobi bilo isto. Vreme se zamrzlo tog dana kada je ljubav njegovog života nestala, a On je nastojao da vreme zadrži i sačuva u tom trenutku, da sačuva njen miris, arome iz njene kuhinje, veša i znoja, sve što je bilo oko njega dok je ona bila tu, sve ono što je nju sačuvalo uz njega svih onih godina nakon što ju je bog konačno uzeo sebi. Koliko je starac ostao veran svojoj pokojnoj ženi, toliko mu je dečak prerastanjem kratkih pantalona, kopanja po nosu, praćki, klikera i svega onoga što mu je do tada sačinjavalo svet i život u njemu, postao neveran. Mladić je sve stvari koje su ga nekada vezivale za svog pretka, smatrao nedoličnima za svoj uzrast, i sada su sve te divne uspomene postale dobar izgovor da izbegava starca. Krstareći po nekim novim morima, pramac je usmerio prema devojčicama, diskotekama i zabavi koja nije bila ni najmanje nalik na zabavu deteta, iz čijih je cipela, konačno izrastao… Na starca je skoro sasvim i zaboravio. Nije mu nedostajao, jer nije ni mislio na njega… Zaboravio ga je… Obučen u odeću zaštitnika domovine, naroda i poretka, mladić je dobio vest o starčevoj smrti. Bilo mu je žao. Pomislio je da je život takav, ima svoj početak, ima svoj kraj i nema dalje. Pritisnut nesrećama koje su se oko njega dešavale svakodnevno, iskolačenim i vapećim očima koje urliču u samrtnom ropcu… Dečaci kao on, ispeglanih zelenih košulja, utegnutih kaiševa ispod kojih se raspada i osipa meso blagoslovljeno šrapnelima u paničnom strahu bačenih granata i čudan miris zdravih iznutrica koje trule na prolećnom suncu… Starčeva smrt, bila je melem na otvorenim ranama u njegovoj duši. Gospodin Imgrund je preživeo dva, nije doživeo treći… Umro je u snu, sasvim tiho, kao da nije nikoga hteo uznemiriti svojim odlaskom. Autopsija je pokazala da se starac nije razboleo, nije se ni otrovao, umro je od starosti. Lekar je, sasvim nezvanično, najbližoj rodbini saopštio da je reč o sve češćem vidu smrti kod starih ljudi, a pravi razlog je gubitak volje za životom. U daljem razgovoru, rođaci su samo učvrstili njegov stav i potvrdili njegovo mišljenje… Nakon što je mladić boju svojih zelenih pantalona zamenio plavom i zanavek rekao svoje zbogom oružje, našao je u praznini svojih dana vremena da se pokloni senima svog predaka. Na sasvim pogrešnom grobu, ugledao je pravi epitaf: Mrtav je onaj koga zaborave.Od tada, mladi čovek skoro svakog dana prođe ulicom na koju gleda prozor starčeve oaze mira i spokoja, malog sobička u kojem je vreme stalo i ne može da ga se ne seti. Priča o svom pradedi, seća ga se svaki dan, čak i kada to glasno ne izgovori, jer mrtav je samo onaj koga zaborave, a gospođa i gospodin Imgrund, večito će živeti u sećanju deteta i čoveka…Posvećeno svima koji su pali u zaborav…****Romansa ( No.#2)Jutro je pružalo svoje zlatne latice po uspavanim obrazima tek dozrele devojčice, dok su joj nad kapcima stražarili bujni talasi tamnosmeđe, skoro crne kose koja se prelivala po svežem belom jastuku unoseći nemirne, čelično plave intarzije u belinu mirišljave posteljine…Raspamećena pesma kosova i slavuja, podstaknuta prolećem i trešnjinim pupoljcima u cvatu, bila je prava protivteža ledenicama koje su se tek pre nekoliko nedelja ponizno istopile, batrgajući se u svakoj kapljici vode u koju ih je vrelina prolećnih dana pretvorila. Prolećno sunce, kao dobra vila koja konačno donosi pobedu života nad ledenim snom i smrću treperavih, slomljenih listova, bledo žutih i zaostalih od prošle jeseni.Devojčica se na trenutak pomerila i svoje anđeoski oblikovano lice polako okrenula ka prozoru, kroz koji je svakim sledećim trenutkom proleće sve jače probijalo svoje sjajne, blistavo zlatne sablje sekući poslednje ostatke mraka, koji se u paničnom strahu skrivao po ćoškovima sobe i iza kreveta… Njene nevine usne napućile su se na čas, kao da u snu koji je polako i sigurno spremao odstupnicu, pokušava da uzvrati poljubac svom jedinom ljubavniku u snu, Suncu. Još nekoliko časaka je trajao njen pokušaj da uzvrati, a onda je glava polako klonula u opušten položaj pripremajući njeno telo na buđenje.Sve u sobi bilo je potpuno mirno i nepokretno. Skoro sablasno i preteći tiho. Crno ogledalo poklopca velikog koncertnog klavira, oslanjalo se na tanku nožicu koja ga je sa nekom neizmernom lakoćom održavala u nagnutom položaju. Tri tanke i elegantne nožice sa lakoćom su se već godinama nosile sa grdosijom nepravilnog, a ipak elegantnog instrumenta, koji se u sredini namestio kao gospodar i čuvar prostora i vremena.Ipak, bez tananih, gipkih i nežnih ruku koji bi mu udahnuli život, klavir je bio samo monstrum bez duše, tronožac bez svesti, beskorisna kombinacija struna, ebanovine i slonovače. Devojka i klavir, zajedno, bili su lepotica i zver. Zver u koju je samo ona mogla udahnuti život i dušu, zver koja je svojim životom davala novi smisao njenom postojanju, crni vitez koji je jedini razumeo njene pokrete, osećanja, i jedini koji je njoj uzvraćao pruženu mu ljubav…Božansko stvorenje koje je još trenutak ranije snevalo, razbaškareno po krevetu, i u isto vreme požudnog i anđeoski nevinog izgleda, svoje, kao letnje nebo nad okeanom, plave oči, suočila je sa plavetnilom prolećnog dana. Udahnula je duboko, kao da tako pokušava u sebe uvući svaku trunku života koja bi se kojim slučajem zatekla u sobi, koja je sada već potpuno zaboravila da je mrak ikada i posetio ovo mesto. Njeno glasno disanje ispunilo je sobu i nemilosrdno ubilo poslednje ostatke tišine.Tako mi prija tišina, pomislila je. Skoro da je mogla čuti svoje otkucaje srca koje je radilo tiho, kao da nije htelo da joj naruši uživanje u tišini u kojoj je u ovom trenutku tako uživala, da je na trenutak osetila neku vrstu stida što tako nešto oseća. Njeno uživanje u tišini se graničilo s pohotom koju osećaju slana i zadrhtala tela ljubavnika u trenutku koji ih deli od onog slatkog osećanja konačnog telesnog blaženstva… Obrazi su joj se oblili plamenim rumenilom koje se sledećeg trenutka razlilo po celom njenom licu pretvarajući do tog trenutka pune i sočne usne u bezizražajni delić anđeoskog lika. Kako se stid prikrao i svu je obuzeo, tako je već sledećeg trena i nestao ostavivši za sobom samo blagi ožiljak u njenom sećanju. Pribrala se isto tako brzo kao što je trenutak ranije bila oduzeta u osećanju nemoći da se odupre silini osećanja koja su na tren zagospodarila celim njenim telom i mislima. Sad već budna i svesna novog dana u nizu beskonačnih trenutaka slepljenih u celinu koju je neko imenovao i proglasio vremenom, osvrnula se po sobi, tek ovlaš pomerivši svoju glavu, kao da je htela da se uveri da protekla noć nije ništa pomerila ili promenila u konstanti prostora koji ju je okruživao proteklih godina…Klavir je još uvek stajao na svom mestu, nepomičan i hladan u svojoj gracioznoj crnini, nemi čuvar istine o svom stvoritelju koji je kao dokaz o svojoj zasluzi za stvaranje dodao svoj potpis zlatnim slovima na plosnatom čelu klavira, tik iznad razkeženog osmeha od pet oktava.Zidovi su sa nestašnim zracima sunca još uvek igrali istu igru svetlosti i senke oko baroknih ramova koji su čuvali rukotvorine starih majstora slikarstva. Umetnika, koji su već davno napustili svet koji ih je obasipao kritikama i pohvalama, ali su ih, kao što uvek biva, slike sačuvale od potpune izgubljenosti u hodnicima vremena.Sve je još uvek bilo tu, na svom mestu, nepokretno i činilo joj se strašno isto kao i svakog dana, isto, kao da ne može biti ni trunku drugačije, kao da je sam Bog tako odredio, naložio, zapovedio.Osetila je strašnu potrebu da se pridigne, skoči i svom svojom snagom prione u vandalski čin razbijanja monotonije, lomljenjem i uništavanjem svega što je bilo deo tog večito istog, u ovom trenutku tako depresivnog i sumornog mesta koje joj se učinilo zatvorom. Tamnicom u koju je smeštena kao u ludnicu, bez opiranja, a ipak protiv svoje volje. Nekada davno, volela je ovu sobu, ovaj sada tako mrzak joj zatvor. Tamnicu…Ostala je da leži. Nepokretna.Ni sama nije bila svesna koliko dugo je zurila u plafon. Vreme kao da je stalo. Nije mislila ni na šta, svest joj se prepustila besvesnom stanju, ispraznila se, pretvorila u šuplju, veštim rukama lovca na bisere, otvorenu, praznu i mrtvu školjku, očišćenu od poslednje trunke života… Nespretan zvižduk ispod prozora vratio je u stvarnost. Teškim pokretom, unoseći u njega svu snagu koju je imala u rukama, pridigla se u iskrivljen, skoro smešan sedeći položaj, izvukavši se pri tom do pola ispod pokrivača i nagnula prema prozoru koji je bio uz samu ivicu njene postelje.Ugledavši devojku ispod prozora, svo ogorčenje iz nje nestade u istom času kada joj je osmeh koji otkriva bezuslovnu i iskrenu radost ozario lice. Bez ijedne reči, devojka iz kreveta kratko mahne svojoj jedinoj drugarici, pokretom koji je jasno govorio o pozivu na druženje. Svega minut kasnije, devojka sa travnjaka koji je opkolio kuću u velikom krugu, našla se u istom prostoru koji je odvajao njenu drugaricu od spoljašnjeg sveta, slobode…Pogledi su im se sa neskrivenom radošću sreli i preduhitrili bilo kakvu reč i zagrljaj potvrdili sa dva istovremeno razmenjena poljupca koji su bili siguran znak večitog zajedništva, gest koji je obema značio isto, nikada te neću napustiti.U ushićenju koje ju je obuzelo, tek pristigla devojka ispusti kofer u kojem je sva napeta, čekala Stradivarijeva rukotvorina, svedok beskonačnog niza generacija genijalnih prstiju i poteza gudala koji su iz nje izvlačili najlepše note koje su se stapale u niz emocija izrečenih bez ijedne reči.Konačno, grčevit zagrljaj je popustio i polako, još uvek se držeći za ruke oči su im se srele, skoro ne verujući koliko ljubavi neko može osećati prema nekom drugom biću. Reči im nikada nisu bile potrebne. Pogled je uvek bio dovoljan. Susret nebesko plavih šarenica sa bademima koji su krasili beonjače najbolje drugarice, bio je moćniji i rečitiji od bilo čega što bi glasne žice ikada mogle potisnuti preko usana… Stotinama puta ponovljenim pokretom, osetivši pre toga pogled koji odobrava, smeđooka devojka provukla je svoje ruke ispod ramena svoje drugarice i povukla je do ivice kreveta gde su je spremno čekala invalidska kolica. Uveriši se da joj je drugarica zauzela ugodan položaj, prišla je zadnjoj strani kolica i odgurala je na suočenje sa klavirom koji strpljivo čekao na njene ruke, ukrašene tankim, veštim prstima virtuoza, da udahnu život i ožive neku predivnu melodiju…Stradivari je konačno našao svoje mesto ugodno se namestivši između ramena i nežne brade koja je pružila sigurnost starom instrumentu, i gudalo se polako namestilo na strune, proizvodeći prvo ječanje, a već trenutak kasnije, zvuk se pretvorio najfiniji nektar muza koji opija dušu… Milozvučno se uskladivši sa melodijom violine, klavir je tiho i nežno pružao zaštitničku težinu i punoću Betovenovoj romansi za violinu i klavir…Svirale su dugo, bez predaha, tek povremeno sudarajući svoje poglede, obe opčinjene muzikom koju su jedino ovako, zajedno, mogle doživeti kao potpuno ispunjenje duše, samo kao duet, idealan par… Dvoje, osuđenih sopstvenom, prećutanom i nepisanom presudom… Sledećeg jutra, sunce se sakrilo iza tmurnih oblaka i nije videlo kada je otac mlade pijanistkinje ušao u sobu i saopštio joj tužnu vest. Njenu drugaricu, jedinu na ovom svetu, jedino biće koje ju je razumelo, na pešačkom prelazu, u magnovenju pijanstva zbog nesretnog života, u odlasku kući, prekinuo je suludi i nesuđeni ubica bez kontrole nad volanom… Devojci tamnosmeđe, skoro crne kose sa prstima virtuoza, jedan od dva života koje je nosila u sebi, ugasio se u očima boje neba nad okeanom... Iste noći, iste te oči, ostale su bez suza. U njima se život počeo gasiti istog trena kada je nestala njena jedina nada u smisao života koji je živela. Život je izgubio jedini smisao i konač-no ugasio te iste noći, kada su tablete za spavanje i nju, sada već potpuno samu uspavale i dovele pred kapiju velike svetlosti beskonačnog sna…Sveća na njenom noćnom ormariću, tinjala je do kasno u noć. Kada je dogorela, njena duša se spojila sa poslednjim dahom sagorelog fitilja i zajedno su krenuli ka nebu ostavljajući za sobom samo plavičasti tračak dima…....
×
×
  • Kreiraj novo...